Domove kulture ističemo i shvaćamo kao mjesta susreta u slobodno vrijeme, posredstvom kojih se, izvan radnog vremena, pokušavalo osigurati razvoj ličnosti građanina-radnika. Jer, iako je u socijalističkom sustavu radnik bio prepoznat kao osoba koja živi od rada (posebno fizičkog), vremenom se on sve više razvijao i kao građanin, stičući potrebe koje ostaju u vezi s radnim zadacima, ali nisu ograničene na njih.
U Mostaru je upravo radnička klasa bila začetnik i čuvar kulturnog razvoja nakon Drugog svjetskog rata. Neposredno nakon rata, u vrijeme kada se ekonomija i privreda tek podižu, domovi kulture igrali su važnu društvenu ulogu jer su uspostavljali kružni proces bavljenja kulturom kao obrazovnim procesom koji onda omogućava i preživljavanje u doba neimaštine i gladi. Domovi kulture podučavali su svoje polaznike određenim znanjima i vještinama, koje su ovi kasnije koristili kako bi i kod sebe i kod drugih razvijali i zadovoljavali kulturne potrebe. Kasnije, s razvojem industrije, polaznici kao i posjetitelji domova bit će radnici i zaposlenici mostarskih radnih kolektiva poput Vazduhoplovne industrije Soko, Aluminijskog kombinata i Rudnika mrkog uglja.
Radničko kulturno-umjetničko društvo Abrašević
Iako je nakon Drugog svjetskog rata poprimio obilježja kulturno-umjetničkog društva, RKUD Abrašević je bio reprezentativni dom kulture ili kulturni centar radničke i srednje klase, a kasnije i ostalih inicijatora kulturnog života u jednom radničkom i nekada malom gradu koji je zapravo rastao s njim (u vrijeme osnivanja Abraševića grad je brojao oko 10.000 stanovnika, a na njegovom samom kraju 120.000). Zanimljivo je da i ovi podaci pokazuju kako je omasovljavanje grada doprinijelo odnosu i prema samom Abraševiću. S ovom konurbacijom društvo postaje sve više za ljubitelje kulture (amatere), dok institucije kulture na sebe preuzimaju imperativ zanatstva (profesionalizacije). Od samih početaka okrenuto obrazovanju, usmjereno na amatersko bavljenje umjetnošću, a ne na profesiju, društvo je privlačilo korisnike i publiku u jednakom broju, bez posebnog tretmana u oglašavanju onog što se moglo naučiti i doživjeti — u tom se periodu amaterizam nije značajno razlikovao od profesionalnog rada.
RKUD Abrašević osnovan je u Mostaru 1926. godine, kao društvo radnika s naglašenom potrebom slijeđenja modernih strujanja u kulturi. Njegov prvi prostor bila je zgrada Radničkog doma koju su sami radnici obnovili i pripremili za rad. Prve aktivnosti vodile su u tri smjera podijeljena u daljnje podsekcije: dramsku, tamburašku i kulturno-prosvjetnu. Dok su se dramska i tamburaška sekcija bavile usvajanjem dramskih riječi iz europskog konteksta i zvučnim amblemima, kulturno-prosvjetna je naglasak stavljala na nauku — imala je i svoju biblioteku. Ona je pružala doticaj s literaturom vezanom za marksizam i radnički pokret, ali i s književnošću i filozofijom općenito. Zato Abrašević i ne ostavlja dojam amaterskog kluba, nego pravog doma kulture. Tako na repertoaru dramske sekcije nisu bili samo klasični komadi, već se imalo sluha i za potrebe stalno razvijajuće svijesti. Unutar naučne sekcije osnovana je esperanto grupa. Nakon zabrana koje je uvela Šestojanuarska diktatura, Društvo će ponovno oživjeti 1935. godine, s još ambicioznijim dramskim programom. Neposredno prije Drugog svjetskog rata, i Abrašević i pojedini članovi doživjeli su različite napade, a za vrijeme rata društvo i po drugi put prisilno prestaje sa svojim aktivnostima.
Nakon rata, Abrašević je bio kombinat-inkubator za gradske institucije kulture i obrazovanja na dvostruki način: s jedne strane, ljudi koji su u njemu radili postajali bi osnivači ili članovi tih institucija, ili su institucije nastajale tako što bi im Abrašević prepustio vlastitu proizvodnju. Jednu od ilustracija tog procesa nudi Muzička škola u Mostaru. Ona se razvila iz Abraševićeve sekcije za klavir, Muzička škola postaje 1947. godine, a 1954. joj se pridružuje Srednja muzička škola. Osim toga, neke od aktivnosti koje drugdje inače spadaju u institucionalno muzičko obrazovanje, Abrašević će zadržati kao dio svog obrazovnog procesa. Na primjer, u Muzičkoj školi nije bilo škole gitare koja je bila svojevrsni Abraševićev zaštitni znak sve do gašenja Društva početkom rata u prvoj polovici 90-ih.
Slično se u Mostaru razvijala i dramska djelatnost. Na inicijativu ljudi poput Safeta Ćišića, iz Abraševića su proizašle gradske institucije kao što su Narodno i Lutkarsko pozorište. Prvi članovi mostarskog Narodnog pozorišta, kao i svo tehničko osoblje, bili su članovi Abraševića, a i prve su predstave izvedene u prostoru Društva. Školovani lutkar Đorđe Bovan, te kreativni i stručni osnivač Lutkarskog pozorišta Mostar, također je bio član Abraševićeve dramske sekcije. Svoje prve učenike i glumce-saradnike našao je u Abraševiću i drugim školama.
Pored dramske i sekcije za klavir, najbrojnija je bila Abraševićeva horska sekcija sa oko stotinjak članova. Osnovana je odmah nakon završetka rata, a paralelno s njom i Omladinska sekcija koja će kasnije biti osnovica začetka drugog društva. Hor je otvorio mogućnost povezivanja Abraševića s ostatkom regije kroz nastupe na višednevnim turnejama. Ispočetka njegov repertoar uglavnom sačinjavaju horske pjesme revolucionarne i radničke tematike, ali vremenom se razvija i repertoar klasične muzike, čime i ova sekcija zadobiva jedan univerzalistički impuls. U ovom postratnom periodu, kada se rad nastavlja smirenim tokom, djeluju i folklorna, recitatorska, duvačka, tamburaška, harmonikaška i baletna sekcija. Uskoro dolazi do preseljenja u veliku zgradu u Šantićevoj ulici koja će postati zaštitni znak prostora.
S razvojem zasebnih institucija, Abrašević će sve više naglašavati pojam amaterizam. Kako ga je shvaćao i širio Abrašević, amaterizam je bila ljubav prema umjetnosti; s primicanjem kraja 19. stoljeća, Abrašević je u takvom poimanju ostao dosljedan, ali i usamljen. Ali, bez obzira na ovu promjenu akcenta, Abrašević je i dalje izuzetno visoko radni prostor. U njemu su svoj mir i ispunjenje u kulturnom radu i slobodnom vremenu pronašli brojni radnici i radnice, te ostali zaposleni ljudi, kao i mnoštvo učenica i učenika, korisnica i korisnika. Kroz 60-e i 70-e godine na repertoaru je bio izuzetno kvalitetan i kontinuirani dramski program, a s ansamblom sve češće surađuju profesionalni redatelji. Istovremeno se sve više razvija aktivnost Kluba književnika. Izuzetno su bila popularna i druženja kroz igranke i kviz. Spomenimo i hepeninge poput „Izaberimo najbolju školu“, te različite varijante kratkotrajnih, ali jako zanimljivih kombinacija jazz sastava koje su uglavnom činili nastavnici iz muzičkog pogona.
Abrašević je ujedno čuvao i tradiciju izvorne narodne muzike, posebno sevdaha. Imao je školu tamburaških instrumenata, harmonike i folklornih plesova, koji su u jednom trenutku postali izuzetno popularni u gradu. Doba novog zamaha horske muzike bile su rane 80-e. Sve popularniji i brojniji Mješoviti hor Abraševića nastavlja uspješno postojanje. Prisutan je napredak kroz suradnju s poznatim dirigentima i kompozitorima kao što su Oskar Danon, Boris Papandopulo, Franjo Krasovac i Miroslav Homen. Hor je bio vrlo vidljiv u gradu, a mnogo je i putovao. Vrhunac njegovog rada desio se početkom 90-ih, kada je nastupio predstavi „Lulu“ Branka Brezovca, koja je trebala biti prekretnica u shvaćanju scenske umjetnosti u Mostaru. Uz sve ovo, s izgradnjom dvorane, prostor se otvarao i za pop-rok publiku, još više postajući zanimljiv mladima. Na njegovoj sceni, osim nastupa lokalnih muzičara, održani su i prvi koncerti tada vrlo aktualnih jugoslavenskih grupa, među kojima su bili i prvaci novog vala Azra i Prljavo kazalište. Pred sam rat, iako okolnosti više nisu bile tako perspektivne, Abrašević se još jednom otvorio mladima kroz osnivanje omladinske dramske scene. Više od 30 djevojaka i mladića uspjelo je u dvije godine napraviti dvije predstave, a početak sukoba spriječio je dovršetak treće.
U povijesti Abraševića bilo je doista puno zvučnih imena, ali ovdje bi prije svega trebalo izdvojiti neke od njegovih najčuvenijih upravitelja. Prvi je bio Uglješa Janjić, a nakon njega su došli Safet Ćišić, Ejub Fazlinović, Boris Birjukov, Anton Karačić, Milivoje Mrkić, Fadil Zagorčić i na kraju Nuri Džihan Kezman, bez kojega i ne bi bilo ovih podataka.
U povijesti Abraševića bilo je doista puno zvučnih imena, ali ovdje bi prije svega trebalo izdvojiti neke od njegovih najčuvenijih upravitelja. Prvi je bio Uglješa Janjić, a nakon njega su došli Safet Ćišić, Ejub Fazlinović, Boris Birjukov, Anton Karačić, Milivoje Mrkić, Fadil Zagorčić i na kraju Nuri Džihan Kezman, bez kojega i ne bi bilo ovih podataka.
Sjećanja Ekrema Čorde (Amatersko pozorište): „Ja sam bio član dramske sekcije Abraševića u kojoj sam ostvario veći broj uloga. Gdje god smo došli bili smo izvrsno primljeni, kao članovi renomiranog i priznatog društva. U Abrašević smo dolazili da dušu razgalimo, svi smo imali svoja zaduženja u preduzećima, ali je ljubav prema dramskom stvaralaštvu bila neizrecivo velika. Dolazili smo na probe 2-3 puta sedmično, a ako je trebalo i i svaki dan posebno pred premijere i gostovanja. Samo stvaralaštvo — to je nešto čudesno. Od amaterskog stvaralaštva sve započinje. Od ljubavi prema umjetnosti koja se kasnije profilira. O nama se vodila briga. Opština je vodila brigu. Stvarali smo onoliko koliko smo znali i umjeli. Nikakvih ekscesa, svađa i prigovaranja nije bilo. Pomagali smo jedni drugima, posebno u stvaranju. Osjećalo se drugarstvo, prijateljstvo. Sve je bilo podređeno čovjeku, njegovoj ljepoti i njegovom življenju.“
Sjećanja Ahmeta Fetića (Folklorna sekcija): „Došao sam u RKUD Abrašević davnih 70-ih godina u sekciju za harmoniku. Nakon toga upisao sam se u folklornu sekciju. Biti član Abraševića tada bio je ponos. Sve je bilo rađeno s ljubavlju. Imali smo probe 2-3 sedmično i jedva smo čekali da dođemo i da se družimo. Ništa nam nije bilo teško. Posebno lijepo pamtim igranke i gitarijade. Abrašević nam je doista značio mnogo. Amaterizam je značio puno. Bio sam mlad i kao i svi radio po kafićima, ali sam jedva čekao probe.“
Dom kulture Mostar
Još jedno važno mjesto za kulturu u gradu Mostaru bio je Dom kulture, osnovan 1960. Iako možda i nisu bile previše vidljive, razlike između dvije ustanove su postojale. Abrašević je ljudima dopuštao da u istoj mjeri razvijaju svoje kulturne potrebe i da ih zadovolje u okviru svog slobodnog vremena. Za razliku od Abraševića, Dom je bio više okrenut klasičnom obrazovanju i informiranju kroz aktivnosti Radničkog univerziteta kao mjesta općeg obrazovanja za odrasle, diskusija, tribina i književnih nastupa. Radnički univerzitet je sadržavao Osnovnu školu za odrasle, Centar za usmjereno obrazovanje s raznim administrativno-upravnim školama, te Centar za fleksibilne oblike rada. Nekoliko godina kasnije u ovaj će prostor biti smješteni i Informativni centar Mostar (Radio Mostar s redakcijom nedjeljnika Sloboda), kao i Narodna biblioteka. Aktivnosti u Domu kulture bile su više određene prostornim kapacitetima, i bile su prije svega namijenjene mladima. Domom su dominirale tri sale: velika, u kojoj su nastupali zabavni, ali i ostali izvođači, i dvije manje, koje su pružale prostor muzičkoj demo-sceni. Bile su tu i jedna manja kongresna dvorana (višenamjenska po svojoj prirodi), te galerija.
U još jednoj značajnoj razlici od Abraševića, Dom kulture je polovicu svog programa vezao za visoku kulturu. Na primjer, vrlo popularna Otvorena tribina, koju je vodio Milenko Mišo Marić, bila je općenito posvećena estetici. I galerijski prostor Doma bio je ilustrativan u tom pogledu. Umjetnička galerija BIH — ekspozitura Mostar nalazi se u prostoru Doma kulture od 1969. godine. Prva stalna postavka su djela slikara iz Hercegovine. Kasnije, 1977. godine nova stalna postavka je izbor djela pod nazivom Jugoslovenska umjetnost XX stoljeća. U okviru galerije osniva se i „Mali salon“ kroz koji redovno djeluje Društvo likovnih umjetnika Mostara.
