Generacijama Mostaraca „Abrašević“ je bio jedan od prvih susreta sa ozbiljnijom omladinom. Na dne sreće i bezbrižne dane, za kojima se već sa prvim borama i prvim sjedim u kosi tromo žalilo što tako naivno i nevino zauvijek prođe. Njihovi dječaci žive u svijetu elektronskih medija teško je objasniti sa kakvom se strašću šezdesetih godina išlo na „Abraševićeve“ igranke da bi se uživo vidjele čuvene električne gitare „Fenderice“ i čuli hitovi „Bitlsa“, „Rolingstonsa“ i „Brbodžisa“, ali i izvođenja sarajevskih grupa „Kodeksi“ i „Čičci“ itd. Ili kad se tražila karta više za „Didu“, „Zulumćara“, predstave „Abraševićevih“ dramskih amatera, u kojima je učestvovalo i po stotinu izvođača, glumaca, pjevača, svirača i igrača. Kroz Kemiće folklorne ansamble, Babine tamburaške orkestre i Hapove škole harmonike prošle su na stotine i stotine mladih Mostaraca. Nije ni čudo što je onda „Abrašević“ tako duboko urezan u život i sjećanja Mostaraca.
Posjetiti danas „Abrašević“ znači zakucati na vrata jedne prostorije 2×2 metra u Fejićevoj, gdje se privremeno smjestilo i Pozorište lutaka. I „Abrašević“ i Pozorište u „dva sa dva“. Tamo, međutim, poznato lice. Nurđo Kezman, čovjek koji je u „Abraševiću“ od malih nogu, koji je tamo bio i glumac, i voditelj, i sekretar, a najčešće „momak za sve“, danas je upravnik RKUD „Abrašević“.
– Trećeg aprila 92. kad je eksplodirala cisterna, radni proces u Abraševiću je bio u toku. Upravo tada je počinjala scena mladih koja je sa svojim projektom „Alisa“ trebala da ide na Festival dramskih amatera u Bugojno. U tom trenutku smo kapije zaključali, svi se razišli, pošto je rat krenuo, niko od članova više nije navraćao.
17. augusta 93. godine iz ruku Dragana Slezaka dobili smo fašistički akt kojim se zapovijedilo meni kao upravniku da predam objekte, inventar i dokumentaciju HKPD „Napredak“. Međutim, to je bio samo signal za opštu pljačku ogromne „Abraševićeve“ imovine. Dovoljno je reći da smo imali dva pijanina, pa ogroman fundus nošnji i ostalog. Tim postupkom HVO-a sve je razvučeno. Sad tamo nema baš ništa. Čak se uselilo Hrvatsko kazalište lutaka, kao oni hoće da tamo nešto prave.
Obzirom da se prostorije „Abraševića“ nalaze u tzv. Gradskom distriktu, Društvo je već pokrenulo sudski postupak za povrat prostorija, kao i pokradene imovine.
– Mi smo zvanični vlasnici toga prostora jer je 1949. godine Sindikat željezničara za svoje društvo RKUD „Ljubo Brešan“ pravio taj prostor, ali se 1957. godine „Abrašević“ fuzionisao sa „Brešanom“ i postao pravni nasljednik njegove imovine. Gornji kancelarijski prostor je opštinski, a sala, bašta i ostalo je naše, imamo papire…
Od nekadašnjeg „Abraševića“ ostala je samo pisaća mašina koju nam Nurđo pokazuje s neskrivenom tugom, ali i veliki broj entuzijasta koji bi željeli da Društvo vrate na put stare slave.
– U junu 94. napravili smo ponovo osnivačku skupštinu. Hoćemo da revitaliziramo društvo, a niti imamo kakvih prostora, niti kakvih uslova, niti je sačuvano bilo šta. Odlučili smo da zasad reaktiviramo samo amatersko pozorište. Naša scena mladih napravila je jednu lutkarsku predstavu, jer nam se činilo da djeci, neposredno iz rata, treba ponuditi nešto što bi ih vratilo u normalan dječiji svijet.
To je bila predstava „Patkica blatkica“ koju su djeca u ansamblu odigrali izvanredno. Odigrano je 19 predstava pred 2625 posjetilaca. I bilo bi ih još, da nam prostor Studija 64 u kome smo igrali nije zatvoren. Čekamo sada prostor Pozorišta lutaka koji će se, nakon adaptacije i iseljavanja privremenih korisnika, pustiti u funkciju krajem godine, da u njemu odigramo još tridesetak predstava „Patkice“.
Nurđo Kezman, koji je inače postavio „Patkicu“, kaže da im je velika želja da ovu predstavu pokažu i našoj djeci koja sada žive u inostranstvu, pa preko nas upućuje poziv klubovima Mostaraca da probaju tako nešto organizirati. Budući da je ovo godina 70-godišnjice „Abraševića“, to bi mogao biti lijep doprinos onih kojima je „Abrašević“ još na srcu. Jubilej najstarije kulturne institucije u Mostaru biće u decembru skromno obilježen, ali Nurđo još ne zna kako će to izgledati. Uostalom, ni šta će dalje biti sa „Abraševićem“.
– Ako je vjerovati našoj politici koja kaže da se teži multikulturnoj i multinacionalnoj državi, onda će „Abrašević“ imati smisla da postoji, ako bude ovako – po getima, onda nema svrhe ni da „Abrašević“ postoji – kaže Nurđo Kezman i kao da dodaje, da ga ne bismo pogrešno shvatili:
– Niko nas ne miluje, ne mazi, ali niko nam i ne smeta. Stenjemo, nemamo para, ali i drugi nisu u boljoj poziciji.
