1926-1956 – Pregled 1

1926-1929.

Prva članska karta Društva štampana u Mostaru 1926 g.

Abrašević je stari Mostarac, osnovan još 1926. godine pri Mjesnom međustrukovnom odboru kao kulturno-umjetnička sekcija.

Period je to u kojem slabe pritisci na sindikalno organiziranje nakon pet godina Obznane donesene 1920. godine kojom se zabranjuje rad Komunističke partije Jugoslavije, tada treće stranke u zemlji, te se radništvo u Kraljevini Jugoslaviji počinje organizirati u borbi za zaštiti svojih prava.

Mostarsko radništvo tada vlastitim sredstvima oprema prostorije Radničkog doma i pretvara ga u centar edukacije i radničke afirmacije.

Mjesni međustrukovni odbor činili su Rade Bitanga, Risto Samardžić – Rinda, Anđelko Gvati, Uglješa Janjić, Karlo Batko, Špiro Gutić i drugi.

Rukovođenje sekcijom odbor je povjerio Nikoli Abramoviću, na čiju inicijativu ona pronosi ime mladog proleterskog pjesnika Koste Abraševića. Iako je u Jugoslaviji još ranije osnovan niz kulturno-umjetničkih društava pod ovim imenom, mostarski se izdvajao sa istaknutim radničkim predznakom.

Sekciju su sačinjavale tri grupe – dramska, tamburaška i kulturno-prosvjetna.

Dramska grupa

„Ignis sanat“ (Drmaju se bogovi) od Leonida Andrejeva,

„Na dnu“ od M. Gorkog, „Truli dom“ od Srdjana Tucića,

„Žrtve“ od Bogoslava Jošta i niz manjih drugih djela.

Iz samog repertoara može se sagledati put kojim je išla sekcija u svom radu na političkom uzdizanju i osvješćivanju masa.

Najaktivniji učesnici u radu dramske sekcije – grupe u tom periodu su Nikola Bjelica – Abramović kao reditelj, Ana Šimunova, Anika Komad – Vlahbegović, Šukrija Vranić, Ante Vladić, Nikola Palandžić i drugi. Kolika je bila ljubav ovih drugova prema dramskoj umjetnosti i svijest prema ulozi koja im je namijenjena u borbi za revolucionisanje masa vidi se i po tome što su oni iz vlastitih sredstava nabavili rekvizite i ostalo.

Druga grupa sekcije „Abrašević“, tamburaški zbor, odigrala je vidnu ulogu u okupljanju omladine, njegovanju i razvijanju revolucionarnih proleterskih pjesama. Grupa je otvarala sve priredbe pjesmom „Smjelo“ koja glasi:

„Smjelo pod crvenim znakom,
Sad na put drugovi svoj.
Za prvim svjetlosti zrakom,
Svi za slobodu u boj!“

Ova je pjesma postala parola naprednih ljudi i znak raspoznavanja političkog raspoloženja i pjevana je svuda.

Grupom je rukovodio Mustafa Bjelavac, a istaknuti članovi bili su Ahmet Novo, Omer Potur, Kosta Kaličin, Mile Petković, Ljubo Salatić, Osman Šantić.

Kulturno-prosvjetna grupa radila je na ideološkom uzdizanju i popularisanju nauke. Ovaj zadatak grupa je vršila kroz predavanja, kurseve, popularisanjem knjiga u kom je cilju raspolagala dobrom bibliotekom.

Obznana – Obznana, naredba vlade Kraljevine SHS od 29. XII. 1920. o zabrani legalnoga djelovanja Komunističke partije Jugoslavije. Donesena je nakon neočekivanoga uspjeha KP Jugoslavije na izborima za Ustavotvornu skupštinu u studenome 1920 (s 200 000 glasova i 58 mandata bila je po snazi treća politička stranka) i socijalnih nemira, koji se još nisu bili potpuno smirili nakon I. svjetskog rata. Njezine su odredbe pooštrene donošenjem Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi (2. VIII. 1921).

Grupa je organizovala kurs za „esperanto“. U grupi su radili Ruda Hrozniček, Nikola Bjelica i drugi.

Kulturno-umjetnička sekcija „Abrašević“ odigrala je vrlo veliku ulogu u tom periodu u opštoj borbi radničke klase Mostara i uopšte. Materijalna sredstva koja su dobijana od priredaba upotrebljavana su za razne pomoći, opremu drugova koji su se ilegalno prebacivali u SSSR, pomoć raznim štrajkaškim pokretima u inostranstvu, itd.

Kvalitetom programa, drugarskim ophođenjem i organizacijom priredbi, nastupi ove sekcije postali su vrlo popularni, tako da je svakodnevno rastao uticaj na mase što se manifestovalo u masovnim posjetama nastupa sekcije. Ovo je bio signal tadašnjem režimu da se ozbiljnije pozabavi pitanjem rada sekcije i Mjesnog međustrukovnog odbora. I on je tražio razne načine da omete i oslabi rad sekcije, od ubacivanja provokatora u Društvo, cenzure programa (drama „Žrtve“ nošena je na cenzuru 4 puta) do zabranjivanja priredbi na sam dan održavanja.

Zabranjena priredba u Konjicu

Jesenje popodne 1926. Nad Konjicom se diže izmaglica koja sve više prerasta u gustu maglu. S juga, od Mostara stigao voz. Grupa Konjičana je izašla da nekog sačeka. Među njima je drug Džeba. Kratak stisak ruke nekolicini ljudi koji su izašli iz voza na stanici. Zagrljaj i polazak. Ali uskoro dolazi iznenađenje. Gruji dilettanti mostarskog „Abraševića“ koji su došli da Konjičanima prikažu jedan dio svog repertoara iznenada zabranjena priredba. Trebalo je da prikažu jednočinku „Prvi maj“.

Narod je gunđao, ali — sila je sila. Žandarmerijski kundaci i pendreci policije su jači. A po potrebi i vatreno oružje.

No svijet se ipak nije razišao. Do pred zoru, a mnogi i dalje ostali su prisutni građani, i uz zvuke jednog skromnog orkestra veselili se i radovali. Pokazali su vlastima da su oni ipak zajedno s drugovima iz „Abraševića“ kojima je zabranjeno igranje odavno spremljenog komada s revolucionarnom sadržinom.

PRVA PRIREDBA »ABRAŠEVIĆA«

Bio je prvi maj. Vlasti su odobrile izlazak Društva. Sve je bilo spremno. Sala Radničkog doma naveče je prepuna. Ljudi se guraju pred kapijom da dobiju ulaznicu. Plaćaju i po skuplje pare da vide prvu predstavu svoga Društva.

Kad se zavjesa digla, salom se razlijegao buran aplauz. Diletanti su počeli svojom prvom aktovkom. Bio je to komad — jednočinka »Prvi maj«. Autor nepoznat. Neki Mostarac svakako. Ali ni onda, ni poslije niko nije saznao ko je bio autor ovog malog dramskog ostvarenja koje je prvi put prešlo preko »Abraševićeve« scene. Neko je pisao, a oduševljeni diletanti-amateri su izvodili komad ove sadržine:

Revolucionar je izišao iz zatvora. Teško ide, gotovo se vuče, jer je u zatvoru sav isprebijan. Lice mu sve pomodrilo, a jedna ruka kao u gipsu. Slomljena je. Kod kuće nalazi ženu i dijete gladne i bez zaštite. To je bilo već uoči praznika rada: Prvog maja. Praznik je došao. Svanulo je i mladi radnik iako skrhan bolešću sa zanosom drži govor o slavlju, o Prvom maju, o radnicima, o svijetloj budućnosti. I umire, ozaren svjetlom jutarnjeg prvomajskog sunca. Ostaje žena i nesrećno dijete…

Eto, takav nam je uvijek Prvi maj pod izrabljivačima. Ali ćemo mi pobijediti. Osvetićemo tvoga oca i sve kao i on… završiće se nesreće radnog čovjeka, uvjerena da će doći uskoro dan oslobođenja i da će i ona dati prilog tom oslobođenju radničke klase i radnog naroda. I dok se zavjesa polako spuštala, ona je stajala krepko nasred pozornice s rukom stisnutom i podignutom u vazduh…

Salom se razlijegao dug frenetičan pljesak. Amateri su nagrađeni za njihov trud, nagrađen je pisac za scenski slabo, ali idejno snažno postavljen problem, a Društvo je pokazalo tendenciju svog djelovanja. I u tom trenutku izgledalo je da je sve bilo u redu.

Probije je led. Prvo istupanje na sceni bilo je uspješno. Bar što se tiče onoga šta je predstavljao komad, koju misao je zastupao…
(Iz sjećanja jednog učesnika)

»CAR UGLJA«

Eptn Sinkler je bio popularan. Svi su ga voljeli. A jednoga dana upravi Društva je došao radnik — rudar Herman Altkorn s jednim predlogom:

— Dramatizovao sam Sinklerov roman »Car uglja«. Ako hoćete, mogli bi ga spremiti. Privući će pažnju naših građana Mostara…

Članovi uprave su ostali iznenađeni. Pogledali su dramatizaciju, i odmah pristali.

— Samo dobro spremite. To je moj dar Društvu, bile su jedine riječi zadovoljnog rudara Altkorna.

Mlada sekcija za dramu je stvar shvatila sasvim ozbiljno. I uspjeh nije izostao. Jedne večeri s pozornice »Radničkog doma« odjeknule su divne riječi velikog socijalnog pisca. A prisutni su ih toplo i srdačno pozdravljali, jer su one dolazile otuda, s druge strane Okeana, iz zemlje najveće eksploatacije i ugnjetavanja.

POLICIJA KONTROLIŠE CENZURIRANI KOMAD

Sala »Hrvaja«. Velika pozornica je bila predmet opšte pažnje nekoliko stotina gledalaca koji su došli da prate jedno veliko izvođenje. Amateri »Abraševića« bili su na sceni. I kad se zavjesa digla, počela je igra.

A u drugom redu, odmah nekako s kraja, sjedi jedan uniformisani mladić. Grozničavo prelistava jedan rukopis. To je policijski pisar, koga je poslao sreski načelnik, pažljivo prati tok glume. Olovkom je povlačio nekakve crte, pravio zabilješke, dopisivao, precrtavao. Neumorno bilježio. Njega je interesovalo da li se režija strogo pridržavala dobijene dozvole od cenzora. Glumci su morali zaboraviti sve ono što je blagonakloni sreskinačelnik izbacio, a zadržati se samo na onom tekstu koji je ostao čist, koji je odobren u srezu.

Ostalo je tajnom da li je gospodin pisar uspio da sve iskontroliše i kakav je izvještaj podnio. Vjerovatno je on bio „povoljan“, jer sresko načelstvo nije pozivalo nikoga na odgovornost poslije ove predstave kao što je to znalo da čini…

RUDARI PRIREĐUJU VEČERU

Oduševljenje velikog broja radnih ljudi bilo je na vrhuncu kad je divno izvedeni kraj Tučićevog »Trulog doma« krunisao jednu solidnu glumu mladog ansambla skromnih diletanata »Abraševića« 1927 godine, jednog oktobarskog dana u Mostaru. A najviše su pljeskali dobro organizovani radnici mostarskog rudnika, koji su bili zauzeli jedan veliki dio sale. Poslije završene predstave, „crni rudari“ pozvali su na banket sve izvođače i upravu „Abraševića“. Oni su bili duboko zahvalni izvođačima na ovom prijatnom kulturnom večeru koje je donosilo radost i zadovoljstvo. To je trebalo iznad svih ljudi u sali i ogledalo se u zračenim očima srećnih izvođača i velikog broja prisutnih. A među svima bili su najoduševljeniji baš rudari — slavljenici.

IZMEĐU TRI RATA
Prije 75 godina, pri Mjesnom međustrukovnom odboru sindikata i namještenika Mostara formirana je kulturno-umjetnička sekcija „Abrašević“ čiji su članovi, većinom radnici, vlastitim sredstvima osposobili Radnički dom, pribavili neophodan inventar i tako stvorili uslove za održavanje proba. Još od samog početka, u njihovim prostorijama okupljalo se sve što je progresivno među omladinom i inteligencijom, sve što je težilo stvaranju naprednijeg društva. „Abrašević“ je postao jedna živa zajednica, jedan vitalan organizam koji je uz druge mostarske organizacije i mnogobrojne stalne, povremene i pojedinačne akcije služio mostarskim radnicima u životnoj borbi za poboljšanje uslova života, povećanje plata i nadnica, slobodno organizovanje u nezavisne i slobodne sindikate itd.
Od osnivanja do danas, „Abrašević“ je obuhvatio sve oblike amaterskog kulturno-umjetničkog rada u čemu je postigao vrhunske rezultate koji su, ponekad, prelazili okvire amaterstva. Svaka godina karakteristična je po novim dostignućima koji su se reflektovali kako u masovnosti, tako i u kreativnosti i stalnom obogaćivanju programa rada i edukativnih stremljenja. U redovima Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“ stasali su mnogi omladinski i radnički borci i tribuni, a kasnije i učesnici antifašističkog narodno-oslobodilačkog rata, heroji i neumorni pregoci za radnička prava. Zlatnim slovima su se ispisivala imena najboljih članova Društva: dr. Safeta Mujića, Nikole Abramovića, Muje Pašića, Rude Hrozničeća, Slavka Balaća, Mustafe Bjelavca, Nikole Bjelice, Jusufa Čevre, Špire Gutića, Save Nemarovića…
Istorija ovog Društva svijetlih tradicija je uzbudljiva knjiga o entuzijastima koji su uložili maksimum ljubavi i truda, volje i svoje slobodno vrijeme za afirmaciju i ugled Društva. „Abrašević“ je ponikao u uslovima kada je radnički pokret preživljavao teške krize i potrese poslije Obznane. Cijelo vrijeme je bio povezan sa herojskom borbom radničke klase Mostara i Hercegovine, a grad na Neretvi je razvijao Društvo kao važno uporište našeg progresivnog stremljenja. Dovoljno je analizirati programe iz tih nemirnih godina. Jasno govori o jedinstvu smjernica mostarskog „Abraševića“ – izvođena su antiratna i druga napredna djela koja su mogla doprinijeti da pomenuti val progresivnih stremljenja i bratstva zapljusne njegovu zahvalnu i uvijek oduševljenu publiku: omladince, radnike i radničke porodice.
Tako, već prvih godina postojanja Društva dramska sekcija sa uspjehom prikazuje predstave „Drmaju se bogovi“ i „Žrtve“ Leonida Andrejeva, „Na dnu“ Maksima Gorkog, „Truli dom“ i druga djela koja su po nekoliko puta nošena na „cenzuru“ tadašnjim vlastima. U više navrata ometani su nastupi mostarskih amatera, da bi poslije šestojanuarske diktature bio zabranjen dalji rad Društva. Bila je to prva zvanična zabrana Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“ u Mostaru.
Tek 1936. godine, zajedno sa Radničkim domom, obnavlja se „Abrašević“, a programi postaju bogatiji i raznovrsniji, priredbe još posjećenije. Na repertoaru su „Neprijatelji“ i „Na dnu“ Gorkog, Nušićev „Pokojnik“, Sterijina „Pokondirena tikva“ i druga djela progresivnog karaktera. Tada je sve više rastao uticaj na mase, što se manifestovalo kroz brojne priredbe njegovih sekcija, organizovanje čestih izleta, posjeta radnim kolektivima.
Kvalitetom programa, organizacijom priredbi i velikim drugarstvom svojih članova „Abrašević“ postaje vrlo popularan među omladinom, i srednjoškolskom i radničkom.
Ali, poslije burnih događanja i demonstracija 1939. godine vlasti su opet iskazale svoj bijes, zabranjujući svaku aktivnost „Abraševiću“ i hapseći njegove najistaknutije rukovodioce – Mustafu Bjelavca i Nikolu Bjelicu. Odvedeni su u Lepoglavu i tamo umrli herojskom smrću. Bila je to druga zabrana u toku postojanja ovog najvećeg hercegovačkog amaterskog kolektiva u oblasti kulture. I nije nikakvo čudo što je baš „Abrašević“ postao meta antinarodnih, klerikalnih i drugih krugova. „Abrašević“ je u Mostaru postao sabiralište naprednih snaga u borbi za poboljšanje uslova života svakog građanina.
Prvi maj 1926. godine odveo je sve članove „Abraševića“ u Iliće na uranak. Od ranog jutra bilo je veselo. Tamburaški orkestar je neprestano svirao, a članovi sekcije pjevali su slobodno. Proljetna atmosfera u ozelenjelim Barama i baštama Ilića stvarala je raspoloženje koje je nosilo slavljenike velikog dana radnog čovjeka. Mnoga trešnjeva stabla već su se pomalo rumenila grozdovima plodova u dozrijevanju, a livade uz bistru i hladnu Radobolju pružale mirise nimalo škrtih osvježenja što ih je u sebi krila trava nepokošena i negazena. Predveče se krenulo prema gradu. Usput od Ilića pa kroz Zahum, Podhum, dio Donje mahale i Luke sve do sindikalnog doma, koloni su se pridruživali Mostarci. Građani su s radošću pozdravljali povorku pred kojom su išli tamburaši koji su nosili sve instrumente. Pa i one najteže, berde i sl.
Ili ova sličica!… Salom je odjeknuo dug, frenetičan aplauz kada je jedne večeri mjeseca oktobra 1927. godine završeno izvođenje drame „Truli dom“, književnika Srđana Tucića. Solidna gluma amatera, „Abraševićeve“ sekcije za dramu, prijatna režija i izgrađena predstava u cjelini ponijeli su oduševljene gledaoce, da su im oni dugo i srdačno aplaudirali. To su stotine prijatelja Društva pozdravljali jedan uspjeh i umjetnički napor koji je krunisan lijepom predstavom. A najviše su se oduševili dobro organizovani mostarski radnici koji su priredili mali banket svim izvođačima i članovima uprave radničkog društva „Abrašević“. Ove sličice jasno ukazuju na korisnost aktivnosti „Abraševića“ u borbi čovjeka za lijep život, za normalnu misao, za slobodan izraz čovjekove duhovnosti i umjetničke kreativnosti.
Klica te ljepote koja se zove Radničko kulturno-umjetničko društvo „Abrašević“, a koja je zametnuta daleke 1926. godine, u punom sjaju stasavala je i poslije Drugog svjetskog rata. Lijepog i sunčanog 27-og julskog dana 1946. godine ona je ponovo zasađena i živjela lijepim, atraktivnim i plodonosnim životom sve do tmurnog i kišovitog 19. avgusta jedne nesretne 1992. godine. Grubo i nemilosrdno ju je pogazila Zapovijed Općinskog stožera HVO Mostar, broj 02-067/92 u kojoj doslovno stoji: „Da se objekti, prostorije i sredstva RKUD ‘Abrašević’ imaju staviti na raspolaganje i uporabu djelatnicima KUD ‘Napredak’.“
Bio je to treći atak i zabrana rada diva kulturno-umjetničkog amaterizma Mostara i Hercegovine.
Ali u istoriju Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“ u Mostaru zlatnim slovima je ispisan i datum 23. juni 1994. godine. Pedesetak „abraševićevaca“ na konferenciji Društva u sali Studija 64 u Narodnom pozorištu revitalizira Društvo i počinje simboličan rad. Tek toliko da Društvo živi do boljih vremena. Dokaz tome je i ova spomenica
RASADNIK SLOGE I BRATSTVA
Radničko kulturno-umjetničko društvo „Abrašević“ od svog osnivanja vršilo je izuzetnu kulturnu misiju. Ono je bilo jedno od glavnih središta okupljanja i žarište kulturnog i edukativnog djelovanja radnika, omladine i građana, društvo bratstva i zajedništva, kulturna i umjetnička organizacija u kojoj su djelovali i u kojoj su se okupljali Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji i drugi.
Društvo je djelovalo preko svojih dramskih, muzičkih, horskih, folklornih i drugih oblika aktivnosti. Ono je njegovalo sva pozitivna dostignuća iz naših nacionalnih kultura kao i napredna dostignuća svjetske literature. Vršeći svoju kulturnu misiju, Društvo je organizovalo brojna gostovanja u različitim centrima širom bivše Jugoslavije i Evrope. Ostvarilo je uspješnu saradnju sa kulturno-umjetničkim društvima i sa drugim radničkim, akademskim i omladinskim organizacijama i udruženjima u Bosni i Hercegovini i bivšoj domovini.
Već u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata, u trenucima kada su se liječile ratne rane, ovo Društvo je u novim uslovima, uz obnavljanje porušenih gradova i sela, obnavljalo i svoju djelatnost i postalo nosilac kulturnog razvoja Mostara i cijele regije. Razvojni put „Abraševića“ usmjeravao je Sindikat, utkivajući u njegovo jačanje najšire slojeve radnika, radničke i školske omladine. Društvo na taj način odgaja čitave generacije vrijednih amatera, a u isto vrijeme dobrih učenika, vrijednih ljekara, intelektualaca, a prije svega dobrih i plemenitih ljudi.
Rezultati se ogledaju, prije svega, u živoj stvaralačkoj aktivnosti svih sekcija koje su djelovale u Društvu, u velikom broju koncerata i pozorišnih predstava i u podsticaju razvoja amaterizma na prostorima Hercegovine. Njegova otvorenost i komunikativnost rezultirala je brojnim bratskim vezama sa srodnim društvima, a mostovi bratstva i saradnje pruženi su prema Zadru, Splitu, Skoplju, Subotici, Banja Luci, Sarajevu, Doboju, Prizrenu, Konjicu, Šapcu, Beogradu, Kraljevu, Valjevu…
Za svoje plodno djelovanje Društvo je primilo mnogo priznanja od kojih su sigurno najveći – Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem i Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima.
A za naročite zasluge i samoprijegoran rad u amaterizmu visoko priznanje u obliku ordena dobili su i zaslužni članovi: Jovo Vlahbegović, Boris Birjukov, Fatima Džinović, Rajmond Hap, Ante Karačić, Draginja Šimić, Benedikt Vučković i Sulejman Djelilović. Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima uručen im je 18. juna 1977. na svečanoj sjednici članova „Abraševića“ u povodu proslave 50-te godišnjice postojanja i rada. Pored pomenutih najviših priznanja Društvo i njegovi pojedinci su dobili i druga visoka priznanja i nagrade za doprinos kulturnom radu i stvaralaštvu, za dalji napredak svih područja života i nesmetanog razvoja multietničke zajednice kojom se ponosio Mostar. Društvo i njegovi istaknuti pojedinci su dobili i veoma značajne nagrade, priznanja i pohvale i na gostovanjima i mnogim festivalima i takmičenjima širom Evrope.
O tome kako se zbratimljena mladost Mostara kalila u prostorima „Abraševića“ nastojat ćemo sljedećim prilozima samo simbolično podsjetiti. Da bi temeljito stavili na papir 75-godišnji časni život ovog amaterskog giganta trebalo bi nemjerljivog vremena i bezbroj arkova papira. I to bi bilo malo za zahvalnost najvećem mostarskom rasadniku sloge i zajedništva

1929-1935.

Šestojanuarskom diktaturom ukinuti su slobodni sindikati, a tim je zabranjen rad i svih organizacija okupljenih uz sindikate

Članovi upravnih odbora i sekcija „Abraševića“ od 1926 do 1939 godine

Uglješa Janjić predsjednik, Nikola Bjelica — Abramović sekretar, Jovo Vlahbegović, blagajnik, Sava Neimarović, član uprave, Špiro Gutić, Saveta Krizmanić-Bokić, Šukrija Vranić, član Uprave, Joka Benić, Branko Kadijević, Jakica Kadijević, Mustafa Bjelavac, Mujo Pašić, član uprave, Ante Vladić, član uprave, Zvonko Vladić, Franjo Mihić, Nikola Palandžić, Kosta Kaličin, Ana Šimun, Anika Komad–Vlahbegović, Ahmet Novo, Omer Šantić, Šaćir Muratović, Ljubica Gutić–Zurovac, Muhamed Omeragić, Mirko Vlaho, Avdo Osman Trbonja, Mara Milas, Mara Vekić–Marcinović, Bosa Krčun–Primorac, Muhamed Tikvina, Huso Kajtaz, Nikola Milićević, Miloš Babić, Evgen Krizmanić, Omer Potur, Ruda Hrozniček, Jusuf Čevro, Vaso Tošić, Aziz Koluder, Marija Miletić, Pava Miletić, Herman Altkorn, Ljubica Sosa, Imšir Gigić, dr. Safet Mujić, Kosta Bašić, Ramiz Vranić, Franc Novak, Hakija Elezović, Milica Pejanović, Ana Gvati–Opešova, Abo Koen, Mela Pavles, Sule Huseinagić, Rako Kovačević, Bogdan Kukavica, Sofija Bakarić, Dobra Bubaš–Milićević, Huso Maslić, Ibro Pezo, Asim Oručević, Haso Fazlinović, Aziz Fazlinović, Đole Balać, Boro Balać, Slavko Balać, Radojka Gnjatić (Raca), Mujo Skuhan, Esad Šabanac, Toma Jukić, Mujo Kazašić, Zvonko Beltran, Savo Milović, Vahdet Čevro, Ljubo Nikolić–Pičeta, Slavko Boras, Tomo Matić, Ivo Ondelj, Uzeir Dilberović, Hamza Hadžimahović, Hasan Macić, Draga Šimić–Džidić, Mara Karačić, Mihajlo Reljić, Gašo Ilić, Ivan Bubaš, Vlado Meljnikov, Samija Bubić, Josip Sosa, Mustafa Humo, Efra Kazažić, Alija Puzić, Sadik Muljić, Jela Miletić–Skrobić, Marko Marić, Pero Marić, Nikola Marić, Pero Ćorić, Niko Markić, Nusret Rezikalo.

U kući zvanoj “Kafana Evropa” na ulasku u staru mostarsku čaršiju Kujundžiluk na domak Starom mostu, daleke 1926.godine osnovano je Radničko kulturno-umjetničko društvo “Abrašević”. Osnivači društva ovu kuću nazvaše “Radnički dom”. Društvo dobi svoje ime po mladom revolucionaru Kosti Abraševiću rodom iz Ohrida (Makedonija) 29.maja 1879.godine.
Otac Naum mu je bio porijeklom Makedonac, a majka Sotira Grkinja. Ona je bila veoma učena žena i djelovala je pozitivno na razvoj svoga sina. Zbog teškoga života otac je odlučio da s porodicom krene u pečalbu i uspio je da u Šapcu otvori kafanu u kojoj su svi članovi porodice usluživali goste, sem Koste. Kosta je već tada imao završena tri razreda grčke škole, koja mu u Šapcu nije bila priznata. Upisuje se u gimnaziju 1892.godine. Peti razred završava 1897.godine i već naredne godine skrhan bolešću tuberkuloze u svojoj 19.godini života umire 8.januara 1898.godine, te je u Šapcu sahranjen. U njegovom poetskom stvaralaštvu naročito mu se izdvaja pjesma pod nazivom “Zviždi vjetre”:
Zviždi, vetre, na sve strane
Čupaj drvo, krši grane !
Svom silinom svoga leta
Huji, juri preko sveta.
…………………….
ŠABAC, 8.januar 1958. Polaganje vijenca RKUD “Abrašević” na grob Koste Abraševića, povodom 60-godišnjice od smrti pjesnika
Zasluge RKUD “Abrašević” u širenju, propagiranju i njegovanju muzičkog i kulturno pedagoškog života u Mostaru su od ogromnog značaja. Društvo je okupljalo mlade
iz radničkih porodica i drugih sredina gdje se ranije znalo za postojanje mnogih muzičkih instrumenata, a kamo li da se pomišljalo na bavljenje muzičkom umjetnošću. U Društvo su dolazila djeca iz mahala, iz prigradskih naselja, ponekad i sa sela i tu su zavoljela muziku. Stečena ljubav i dobivanje znanja u “Abraševiću” uticali su na mnoge da se opredijele za buduće profesije vezane za muziku. Mnogi nekadašnji članovi muzičkih sekcija “Abraševića” danas su profesionalni muzičari. Neki su postali članovi raznih orkestara, od zabavnih, narodnih do simfonijskih, neki su profesori muzike, a neki su magistrirali ili su na putu da doktoriraju. “Abrašević” je bio mostarsko vrelo kulture. Ansambl narodnih pjesama i igara RKUD “Abrašević” bio je jedan segment iz cjelokupnog rada Društva.
Tamburaška sekcija je imala veliku ulogu u okupljanju mladih progresivnih snaga. Nakon osnivanja, radile su pri Društvu tri sekcije, i to: dramska, tamburaška i prosvjetno-kulturna.
Tamburaši su otvarali sve “Abraševićeve” priredbe sa revolucionarnom pjesmom “Smjelo”. Ova pjesma je tada u narodu bila veoma popularna. Grupom tamburaša je rukovodio Mustafa Bjelavac, ostali članovi su bili: Omer Potur, Kosta Kalčin, Mile Petković, Ljubo Salatić i Osman Šantić.
Od policije je paralisan rad RKUD “Abrašević” od strane šesto-januarske monarhofašističke diktature od 1929. do 1935.godine.

1935-1939.

Članska karta „Abraševića“ iz 1935 godine.
Stara zgrada Radničkog doma („Pod lipom“)

Tako se prekida rad „Abraševića“ sve do 1935 godine. U toj godini ponovo se otvara Radnički dom, i Partija ponovo preko sindikata organizuje rad sekcije „Abrašević“.

Najaktivniji članovi „Abraševića“ istovremeno su i prvoborci radničkog pokreta u Mostaru i najistaknutiji članovi Partije, kao

Mujo Pašić, Ruda Hrozniček, Karlo Batko, Nikola Bjelica, Vaso Tošić i drugi.

Karakteristika rada ovog perioda je u tome što je sekcija sada pod direktnim rukovodstvom Partije, a djelokrug rada je mnogo širi. Partija se preko nastupa sekcija povezuje sa selom, pojačava se rad sa omladinom kroz razne forme, kao kurseve, predavanja, izlete, itd. Kroz rad sekcije dolazi do izražaja linija Partije u borbi protiv nastupajuće ratne opasnosti i međunarodnog fašizma. Koristeći ovu legalnu formu rada, Partija se povezala sa masama, iako u dubokoj ilegalnosti, ostvarujući političku liniju CK na čelu sa drugom Titom.

Nastupi sekcija bili su vrlo česti. Sekcija je pripremala programe za podružničke priredbe obezbjeđujući na taj način „dejni“ sadržaj priredbe.

Na programima su bile većinom revolucionarne pjesme od Abraševića, Petefija, i drugih, revolucionarni pozorišni komadi koji se i pored cenzure prikazuju kao dramatizovani „Car uglja“ od Sinklera. Roman je dramatizovao rudarski radnik Albert Altkorn.

Jačina dramske grupe vidi se iz repertoara koji je izvodila kao

„Na dnu“ od M. Gorkog,

„Pokondirena tikva“ od Sterije Popovića, „Neprijatelj“ od Gorkog,

„Pokojnik“ od Nušića, itd.

Najaktivniji u dramskoj grupi ovog perioda bili su Hasen Macić, Šukrija Vranić, Drago Džidić, Mara Miletić, Ana Šimun, Franc Novak i Vlado Meljnikov.

U ovom periodu, pored raznih formi rada koje su ranije upotrebljavane, organizuju se izleti koji se održavaju van Mostara i koriste za svestran rad Partije u masama i povezivanje sa selom. Ovi izleti bili su vrlo popularni, a ujedno i pogodna forma rada, tako da su tadašnje vlasti svim silama nastojale oslabiti njihov značaj. Poslije svakog izleta vršene su represije, hapšenja i drugo, kako bi se mase zastrašile i odvratile od posjećivanja ovih izleta.

Opšti zamah na ostvarenju jedinstva radnih masa Mostara, na njihovom političkom, ideološkom i kulturno-prosvjetnom uzdizanju rastao je sve jače i jače. Tadašnja vladajuća klika prilazi drastičnim mjerama.

Ona, poslije demonstracija 1939 godine, organizovanih u cilju borbe protiv fašističke opasnosti, zatvara Radnički dom, hapsi najistaknutije komuniste i vođe „Abraševića“ i sportskog društva „Velež“. Tako su odvedeni u Lepoglavu, pored ostalih, stručni rukovodilac tamburaške sekcije Mustafa Bjelavac, rukovodilac dramske sekcije i kursa „esperanta“ Nikola Bjelica – Abramović, odakle se nisu više nikad povratili.

Tamburaška sekcija „Abraševića“ iz 1938 godine
Sjedi (s lijeva na desno): Nusret Rezikalo, Haso Fazlinović, Aziz Fazlinović.
Stoje (s lijeva na desno): Mustafa Bjelavac, Asim Oručević, Alija Puzić, Efraim Kazažić, Ibro Pezo i Huso Maslić.

Godine 1935. tamburaši ponovo počinju sa radom i ovu sekciju nadopunjuju novi članovi: Nusret Rizikalo – krojač, svira prim, Haso Fazlinović – stolar, svira bubnjeve, Aziz Fazlinović – bravar, svira prim, Mujo Bjelavac – rukovodilac orkestra, po zanimanju sahadžija, Asim Oručević – svira brač i klavir, Alija Puzić – bravar, svira čelo, Efraim Kazazić – krojač, svira berde, Ibrahim Pezo – bravar, svira brač, i Huso Maslić – svira bugariju. Danas od preživjelih su Alija Puzić i Nusret Rizikalo. Nusret Rizikalo kaže da je prilikom dolaska u orkestar zatekao Esada Šabanca koji je svirao prim, Mustafu Skuhana – Muju koji je svirao treću bugariju i Antonija Jukića – Tonu koji je svirao berde. Sviralo se na zabavama u gradu, a naročito u Radničkom domu (na Glavnoj ulici) na igrankama. Svaka zabava je otvarana pjesmom
Radnički pozdrav
Zdravo da ste hrabri borci
Boreć’ se za pravo i rad
Veseli i sretni bud'mo
Solidarni k'o do sad
…………………….
Godine 1939. organiziraju se u gradu demonstracije u cilju borbe protiv fašizma, za bolja prava radnika i za bolji život. Te godine se zatvara “Radnički dom” u kome je djelovao RKUD “Abrašević”. Tada su odvedeni rukovodilac tamburaške sekcije Mustafa Bjelavac i rukovodilac dramske sekcije i kursa “esperanta” Nikola Abramović – Bjelica (osnivač Društva) u zatvor Lepoglava odakle se nisu vratili. Pored mnogih članova Društva u Drugom svjetskom ratu živote su izgubili i tamburaši: Kosta Kalčin, Ibrahim Pezo, Haso Fazlinović i Husein Maslić – Husa.

1939-1943.

Iako su uništili najistaknutijih aktivnih članova „Abraševića“, niko nije mogao uništiti stotine i stotine radnika i radnica Mostara koje je preko „Abraševića“, „Veleža“ i drugih tadašnjih radničkih organizacija vaspitala Partija u duhu borbe protiv eksploatatora i probijača svih boja, za obaranje kapitalističkog društva i za izgradnju socijalizma u našoj zemlji.

Na poziv Komunističke partije Jugoslavije, na poziv druga Tita, radništvo grada Mostara, vaspitano u raznim akcijama dotratnog perioda, prekaljeno, diglo se da s oružjem u ruci izvojuje sebi slobodu i stvori uslove za bolju sutrašnjicu. Ta borba urodila je plodom. Zajedno sa ostalim narodom naše zemlje izvojevana je sloboda. Početkom 1943 godine Mostar je jednom za svagda oslobođen i u njemu je uspostavljena narodna vlast. Radnička klasa Mostara, oslobođena kapitalističkih okova, nevidjenim elan om prihvatila se rada na svom prosvjećivanju i ideološkom naoružavanju, svjesna svoje uloge u izgradnji socijalističkog društva.

I U TOKU RATA I BORBI ZA OSLOBOĐENJE NIJE SE ZABORAVILO NA PROSVJETU I KULTURU. MNOGOBROJNE KULTURNE GRUPE I UMJETNIČKI KOLEKTIVI DJELOVALI SU ŠIROM NAŠE ZEMLJE, DOPIRUĆI I U NAJZABAČENIJE KRAJEVE GDJE JE ZRAK PROSVIJEĆENOSTI PO PRVI PUT OSVIJETLIO MNOGA NAŠA ZABAČENA SELA. TIME SU SE STVARALI USLOVI ZA RAD POSLIJE OSLOBOĐENJA ZEMLJE.

RADNIČKO KULTURNO-UMJETNIČKO
DRUŠTVO „ABRAŠEVIĆ“, MOSTAR

OSNOVANO U VRIJEME TEŠKIH BORBI RADNIČKE KLASE MOSTARA ZA OSNOVNA PRAVA I USLOVE DRUŠTVO JE PREŠLO SVOJ TEŽAK I TRNOVIT PUT, NEUMORNO RAZVIJAJUĆI SVIJEST RADNIH LJUDI I PRIPREMAJUĆI IH ZA VELIKE ISTORIJSKE DOGAĐAJE, ZA NARODNU REVOLUCIJU.

U OSLOBOĐENOJ OTADŽBINI DRUŠTVO JE UZELO NA SEBE DIO VELIKE BORBE ZA IZGRADNJU SOCIJALIZMA.

OVA SPOMEN PLOČA PODIŽE SE U ČAST TRIDESETOGODIŠNJEG PUTA I DJELOVANJA „ABRAŠEVIĆA“.

OPŠTINSKI KOMITET SKJ MOSTAR

„… Oj tirani, čujte — ne treba vam kriti
I osveta naša — crvena će biti.“
Kosta Abrašević

MUČENJA, KONCENTRACIONI LOGORI, BORBA ZA OSLOBOĐENJE ODNESOŠE DRAGOCJENE ŽIVOTE NAŠIH NAJSVJESNIJIH SINOVA — BORACA, MEĐU KOJIMA SU BILI I NAJBOLJI ČLANOVI RADNIČKOG KULTURNO-UMJETNIČKOG DRUŠTVA „ABRAŠEVIĆ“:

Abramović — Bjelica Nikola
Altkorn Herman
Balać Đole
Balać Boro
Balać Slavko
Bakarić Sofija
Bjelavac Mustafa
Čevro Jusuf
Fazlinović Haso
Gutić Špiro
Gnjatić — Raca Radojka
Hrozniček Ruda
Humo Mustafa
Ilić Gašo

Janjić Uglješa
Kovačević Rako
Kaličin Kosta
Mujić Dr. Safet
Maslić Huso
Macić Hasan
Miletić Pava
Neimarović Sava
Pašić Mujo
Pezo Ibro
Šimun Ana
Tošić Vasa
Gigić Imšir

PROSLAVLJAJUĆI TRIDESETOGODIŠNJICU RADA PODIŽEMO OVU SPOMEN PLOČU KAO ZNAK ZAHVALNOSTI I SJEĆANJA.

RKUD „ABRAŠEVIĆ“, MOSTAR

Preživjeli članovi Društva sa članovima Uprave. S lijeva na desno sjede: Tomo Matić, Omer Potur, Ljubica Sosa, Ahmet Novo, Nikola Palandžić, Franc Novak, Muhamed Omeragić, Esad Šabanac, Ljubica Gutić, Hakija Elezović — stoje: Šukrija Vranić, Anika Komad–Vlahbegović, Jovo Vlahbegović, Marija Miletić, Draginja Didić — Simić, Ivan Bubaš, Marija Milas, Zvonko Vladić, Aziz Koluder, Kosta Bašić. Stoje u drugom redu: Vahdet Čevro, Peto Ćorić, Ivo Ondelj, Niko Marić, Marko Marić, Pero Marić.

1946-1957.

Tokom rata 1941. do 1945.godine RKUD “Abrašević” ne radi. Nakon rata, osnivačka skupština “Abraševića” u prostorijama “Hrvoja” održana je 27.avgusta 1946.godine. Pored ostalog dnevnog reda donesena su i pravila o radu Društva, a koja su izrađena na temelju Pravilnika rada RKUD “Proleter” iz Sarajeva.

Zapisnik

osnivačke skupštine radničko-namješteničko-kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“ u Mostaru, održane 27-VII-1946 godine u prostorijama „Hrv. doma“ sa dnevnim redom:

Otvaranje skupštine
Čitanje i primanje društvenih pravila
Izbor upravnog i nadzornog odbora

Drug Mitar Papić, direktor gimnazije, kao i predsjednik inicijativnog odbora skupštine i u uvodnoj riječi u kratkim crtama izlazi ulogu i zadatak umjetnosti u našoj društvenoj stvarnosti.
Iznosi napredno shvatanje umjetnosti kao izraza težnji širokih narodnih masa, izraženo u umjetničkoj formi za boljim i sretnijim životom.
Potom se osvrće na razvoj umjetničkog života u Mostaru u prošlosti i nakon oslobođenja, kada je kulturno-umjetnički život ostao suviše ili širini, i nije se vodilo računa o kvalitetu priredbi.
Organizacioni nedostaci zapaženi u kulturno-umjetničkom radu nakon oslobođenja bili su u rasparčavanju umjetničkih snaga, te je potrebno naći forme rada kroz koje bi se objedine sve snage.
Te forme rada treba ostvariti kroz jedno opšte radničko-namješteničko društvo koje mi danas osnivamo.

Ad 2.
Drug Ilija Šain je pročitao projekt pravila Društva koja su izrađena na temelju pravila Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Proleter“ u Sarajevu. Čitan je član po član pravila, koje su prisutni osnivači primili bez diskusije.
Na kraju su cijela pravila stavljena na glasanje i primljena jednoglasno.
Potom je drug Šain objasnio da je inicijativni odbor za osnivanje Društva izvršio upis članstva preko sindikalnih organizacija i ti se članovi smatraju članovima — osnivačima društva.

Ad 3.
Pristupa se izboru upravnog i nadzornog odbora Društva te zamjenika. U upravni odbor ulaze i rukovodioci pojedinih sekcija.
Drug Vlko Šnaitinger predložio je listu upravnog odbora, nadzornog odbora i zamjenika u slijedećem sastavu:

Zvonko Vladić, predsjednik
Jovo Vlahbegović, p. predsjednik
Ejub Fazlinović, sekretar
Ibro Kurt, blagajnik
Teofil Demirović, ekonom
Stojan Milićević, rukovodilac dramske sekcije
Ilija Šain, rukovodilac pjevačke sekcije
Lidija Griner, rukovodilac folklorne sekcije
Šefkija Raljević, rukovodilac šah sekcije
Ali Riza Mustović, član uprave
Rahmiel Mandbaum, član uprave

Nadzorni odbor:

Muhamed Omeragić
Ivan Tarle
Nada Novak

Zamjenici upravnog odbora:

Risto Milićević
Smajo Bubić
Mirko Bruk
Slava Balać

Zapisničar:
Ejub FAZLINOVIĆ


Malo je društava u našoj Republici sa prošlošću kakvu ima „Abrašević“. To je i danas jedan vitalan kolektiv koji nastavlja svijetle tradicije čitavog Mostara, jednog od najznačajnijih naših kulturnih centara u prošlosti.

Osnovano još 1926 godine ono je počelo da djeluje u prvom redu među mostarskim radnicima, a onda i među ostalim građanima. Svoj tridesetogodišnji rad, koji nije bio prekinut u Drugom svjetskom ratu, nastavio je s punim zamahom i velikim elanom u novim uslovima i s novim mogućnostima. Već za ovih deset poslijeratnih godina Društvo je stvorilo jedan novi stil u radu, izgradilo čitav niz pozorišnih i muzičkih stručnjaka (iz ovog kolektiva su izrasli i mostarsko Narodno pozorište i Muzička škola) i postalo stvarno jedan od značajnih centara kulturnog života ponovo Mostara.

Kulturno-umjetnički rad manifestuje se u Mostaru odmah po oslobođenju u okviru djelatnosti raznih sindikalnih podružnica. Pored toga istovremeno radi i Podružnica MSV i Pozorište narodnog oslobođenja Hercegovine (PNOH), i čitav taj rad utiče na kulturno uzdizanje širokih slojeva naroda.

PNOH je rasformiran 1945 godine, pa nestaje i ono jače centralno uporište na koje se mogao osloniti čitav kulturni život grada.

Gradski komitet Partije postaje inicijator za obnovu djelovanja predratnog Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“. I poslije održane osnivačke skupštine 27 augusta 1946 godine Društvo počinje da djeluje punom aktivnošću, objedinjujući sve snage koje su postojale u gradu i koje su jedino tako mogle da žive i korisno služe opštim interesima naroda. Pod neposrednim rukovodstvom Mjesnog sindikalnog vijeća Društvo je uspjelo da podigne kvalitet rada u sindikalnim organizacijama Mostara, a onda samo punim razmahom proširilo svoju kulturnu djelatnost. Narodni odbor je bio ona živa snaga koja je svesrdno pomagala Društvu da se materijalno obezbijedi, da nađe prostorije za rad i da s punim elanom ostvaruje velike zadatke koji su stajali pred njim. Dramska, horska, folklorna i poslije muzička, istorijsko-literarna i druge sekcije rade brzim tempom, stvaraju, i već 29 novembra nastupaju s velikim uspjehom. Pod rukovodstvom prof. Ante Novakovića istupa dramska sekcija sa solidno uvježbanom dramom Viktor Car Emina „Na straži“, dok je horskom sekcijom rukovodio vojni muzičar Rajmond Hap. Maja 1947 godine oformljena je tamburaška sekcija čiji rukovodilac postaje radnik Omer Potur. Augusta mjeseca upravni odbor donosi odluku da se osnuje i škola za klavir pod stručnim rukovodstvom drugarice Line Lose. Sekcija za klavir uskoro je postala prava Muzička škola koja je prerasla u današnju državnu Muzičku školu u Mostaru.

Iz društvene dramske sekcije izraslo je i mostarsko Narodno pozorište kome je „Abrašević“ dao najveći broj članova ansambla, tehničko osoblje iz prve predstave i garderobu.

1947 godine Društvo sa svojim sekcijama gostuje na radilištima Omladinske pruge Šamac–Sarajevo gdje daje 17 priredbi koje je gledalo 10.000 omladinaca i omladinki. Te iste godine daje priredbe i na drugim radilištima, a učestvuje i na proslavi ustanka u ustaničkom mjestu Divinu.

U toku 1948 godine dramska sekcija formira tri grupe: stariju, omladinsku i pionirsku, a pjevačka sekcija — hor odraslih i omladinski hor. Istorijsko-literarna sekcija dala je u toku 1948 godine niz književnih večeri, posvećenih našim i stranim književnicima, a sredila je i otvorila mali muzej — sobu pjesnika Alekse Šantića. Te iste godine prvi put s lijepim uspjehom nastupa i novoosnovani Duvački orkestar.

Značajan rad Društva imao je na uzdizanju novih kadrova. Juna mjeseca 1948 godine oformljen je kurs gitara-mandolina, a početkom novembra mjeseca i harmonikaški kurs.

Pred Smotru kulturno-umjetničkih društava 10 i 11 aprila 1948 godine i prvomajski Festival u Sarajevu „Abrašević“ je imao 423 izvršna i 2.879 pomagačkih članova.

Na Smotri kulturno-umjetničkih društava Mostarskog bazena Društvo je proglašeno za pobjednika, a na Festivalu u Sarajevu dobilo je priznanje i novčanu nagradu za svestrano razvijanje svoga rada kao i uspjeh u podizanju kadrova. Stručni rukovodioci Ante Novaković (drama), Frajo Miletić (hor) i Đorđe Bovan (pionirska dramska grupa) novčano su nagrađeni, a Pionirska dramska grupa dobila je u Sarajevu prvu nagradu.

1948 godine „Abrašević“ gostuje sa svojih pet sekcija na Autoputu „Bratstvo-jedinstvo“ i daje 5 priredbi. Iste godine gostuje u Stocu, Nevesinju, Aladinićima, Širokom Brijegu, Jablanici, Jasenci i Bijelom Polju, a onda je obišao Metković i Trpanj.

Sljedeće, 1949 godine, Društvo je učestvovalo na prvomajskoj Smotri radničkih kulturno-umjetničkih društava Bosne i Hercegovine i zauzelo jedno od vodećih mjesta, dobivši posebnu nagradu. Na Festivalu republičkih kulturno-umjetničkih društava Bosne i Hercegovine, održanom 27 jula 1949 godine u Sarajevu, „Abrašević“ učestvuje sa četiri sekcije: horskom, folklornom, recitatorskom i muzičkom. Sve sekcije i svi rukovodioci njihovih nagrađeni su novčano. 26 juna iste godine na pionirskom festivalu u Sarajevu pionirska dramska grupa i grupa gitaro-mandolinista odnijeli su prve nagrade, a njihovi stručni rukovodioci dobili su novčane nagrade (Đorđe Bovan i Rajmond Hap).

Na Smotri dramskih grupa Republike, koja je održana 5–11 decembra 1949 godine u Sarajevu, dramska grupa „Abraševića“ dobila je prvu nagradu za najbolje spremljenu dramu („Sluga Jernej“).

Te iste godine dramska grupa je gostovala u Rami, Jablanici, Papraskom i dala niz predstava radnicima Hidrocentrale, a onda je obišla Čapljinu, Trebinje, Bileću, Fatnicu i Stolac. Horska, folklorna, recitatorska, tamburaška i muzička sekcija gostovali su u Zadružnom domu u Jasenci.

Na saveznom takmičenju učestvovao je Duvački orkestar i zauzeo drugo mjesto dok je recitatorsku sekciju zastupala članica Fadila Čustović i zauzela prvo mjesto.

Sve je to samo dio nastupa i priredbi iz društvenog kalendara, ali su i one dovoljne da pokažu širinu aktivnosti u okviru grada, Hercegovine i Bosne, Hrvatske i Makedonije (gostovalo je u Kumanovu, Skoplju, Zletovu, Kočanima, Štipu, Splitu i Zadru), da nas podsjeća da je taj rad bio zaista širok i svestran i da je uticao na opštu izmjenu kulturnog standarda naših radnih ljudi određenoj mjeri. Društvo „Abrašević“ se uvijek u svom radu rukovodilo potrebama sredine u kojoj djeluje, pa je nastojalo i kvalitetom i idejnošću pružiti sve ono što je pred njega postavila Partija i socijalistički zahtjevi naše današnjice.
Taj rad je i danas intenzivan, pun i sadržajan. Nema izostajanja sa proba. Članovi svih sekcija, sem rijetkih izuzetaka, žive sa svojim Društvom. Društvo u punom smislu te riječi sa sobom nosi pojedinca i svi zajedno jedan istinski zanos i želju da rade, da stvaraju, da koriste sredini u kojoj žive. I svaki od njih je svjestan svoga zadatka, svoje uloge i uloge čitavog kolektiva u sredini koja već mnogo više zna, mnogo više traži i za koju treba raditi sa mnogo više odgovornosti i borbe za kvalitet.
Sve sekcije dočekale su tridesetogodišnjicu rada „Abraševića“ spremne da u stilu svijetlih društvenih tradicija proslave ovaj njegov i svoj jubilej.
Safet BURINA

Članovi uprave Društva u jubilarnoj godini

S lijeva na desno, sjede: Safet Burina, Muhamed Čišić, Lenka Kolić, Ejub Fazlinović, Jovo Vlahbegović, Božo Balaban, Tahir Sarić.
Prvi red stoje: Tomo Matić, Zvonko Vladić, Sabina Potur, Nedo Kosač, Ivan Grubišić, Jovo Vitas.
Drugi red stoje: Drago Gigić, Viličić ing. Vinko, Abdullah Hadžalić, Alija Čišić — tehnički sekretar, Nedo Palandžić.

ČLANOVI UPRAVNIH ODBORA OD 1946

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1946 i 47 godine
Zvonko Vladić, Jovo Vlahbegović, Ejub Fazlinović, Ibrahim Kurt, Tofik Demirović, Stojan Milićević, Ilija Šain, Lidija Griner, Šefkija Raljević, Ali Riza Muštović, Rahmiel Mandlbaum.

NADZORNI ODBOR:
Muhamed Omeragić, Ivan Tarlo, Nada Novak

ZAMJENICI UPRAVNOG ODBORA:
Risto Milićević, Slava Balać, Smajo Bubić, Mirko Bruk

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1947 i 48 godine
Safet Čišić, predsjednik, Jovo Vlahbegović, Ibrahim Kurt, Stojan Milićević, Franjo Milićević, Đorđe Bovan, Omer Potur, Fuad Slipičević, Ante Perković, Boro Milićević, Dorotea Zimolo, Božo Balaban, Božo Jergović, Alija Čišić, Emin Fazil, Mujo Kapetanović, Mile Ratković, Gojko Bogdanović, Hamdija Rešić.

NADZORNI ODBOR:
Pero Gušić, Vilko Šnaitinger, Hajro Trebović

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1948 i 49 godine
Safet Čišić, predsjednik, Jovo Vlahbegović, p. predsjednik i blagajnik, Mirko Bruk, sekretar, Hamović, Stojan Milićević, Boro Milićević, Đorđe Bovan, Omer Potur, Ante Miladin, Božo Balaban, Hamdija Rešić, Alija Čišić, Bosa Andrić, Nijaz Velagić, Dorotea Zimolo, Tahir Sarić, Milica Grković, Sadik Mulić, Sulejman Delilović, Lepa Božanić.

ZAMJENICI:
Avdo Alikadić, Ante Porobić, Mate Bernardić, Zorko Nikolić, Ivica Knežević.

NADZORNI ODBOR:
Emin Fazil, Muhamed Omeragić, Zvonko Vladić.

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1949 i 50 godine
Božo Balaban, predsjednik, Franjo Griner, p. predsjednik, Jovo Vlahbegović, blagajnik, Ejub Fazlinović, sekretar, Muhamed Omeragić, Drago Gigić, Hamdija Rešić, Omer Potur, Milica Grković, Tofik Milić, Sulejman Delilović, Dorotea Zimolo, Fadila Čustović, Đorđe Bovan, Mirko Bruk, Ante Miladin, Šefka Resulbegović, Tahir Sarić, Sadik Mulić, Osman Kajtan, Salko Šefo, Ante Novaković.

ČLANOVI NADZORNOG ODBORA:
Safet Čišić, Enisa Ejica, Pero Ondelj, Stojan Milićević, Boro Milićević.

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1950 i 51 godine
Hamo Grebo, predsjednik, Franjo Griner, p. predsjednik, Božo Balaban, sekretar, Hamdija Rešić, blagajnik, Sulejman Delilović, ekonom, Jovo Vlahbegović, Mato Barišić, Đorđe Bovan, Ante Novaković, Ante Miladin, Tahir Sarić, Zorko Nikolić, Rada Milić, Dorotea Zimolo, Hivzija Čizmić, Vitomir Mikić, Novica Milićević, Omer Potur, J. nez Skrabar, Ivan Grubišić, Šukrija Vranić.

NADZORNI ODBOR:
Mirko Bruk, Pero Ćorić, Vahdet Čevro.

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1951 i 52 godine
Hamo Grebo, predsjednik, Franjo Griner, p. predsjednik, Božo Balaban, sekretar, Ante Miladin, Jovo Vlahbegović, Muhamed Čišić, Rada Milić, Tahir Sarić, Sula Malkoč, Zorko Nikolić, Šukrija Vranić, Ivan Grubišić, Sulejman Delilović, Đorđe Bovan, Fadila Mujić, Agan Makarević, Jasen Skrabar, Veno Džidić.

NADZORNI ODBOR:
Safet Čišić, Ejub Fazlinović, Stojan Milićević.

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1952 i 53 godine
Božo Balaban, predsjednik, Muhamed Čišić, p. predsjednik, Mirko Bruk, sekretar, Jovo Vlahbegović, blagajnik, Marko Beran, Dragan Pervan, Franjo Griner, Veno Džidić, Muhamed Vilingorac, Ivan Grubišić, Đorđe Bovan, Sula Malkoč, Tahir Sarić, Kosta Bašić, Rešad Kajtaz, Dino Bosnić, Milena Đurić, Agan Makarević, Brana Stojanović, Lenka Kokolj, Sulejman Delilović.

NADZORNI ODBOR:
Safet Čišić, Ejub Fazlinović, Hamo Grebo.

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1953 i 54 godine
Ejub Fazlinović, predsjednik, Muhamed Čišić, p. predsjednik, Lenka Kokolj, sekretar, Jovo Vlahbegović, blagajnik, Hajro Trebović, Dragan Pervan, Hamo Vilingorac, Ivan Grubišić, Sula Malkoč, Rešad Kajtaz, Agan Makarević, Sulejman Delilović, Božo Balaban, Nedo Palandžić, Hasan Mrkonjić, Tahir Sarić, Šefik Hadžihasanović, Toma Matić.

NADZORNI ODBOR:
Hamo Grebo, Safet Čišić, Mirko Bruk.

ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA 1954 i 55 godine
Ejub Fazlinović, predsjednik, Muhamed Čišić, p. predsjednik, Lenka Kokolj, sekretar, Jovo Vlahbegović, blagajnik, Božo Balaban, Hamo Vilingorac, Ivan Grubišić, Nedo Palandžić, Tahir Sarić, Toma Matić, Safet Burina, Jovo Vitas, Zijo Salihbegović, Vinko Viličić, Zvonko Vladić, Drago Gigić, Nedo Kosač, Abdullah Hadžalić, Sabina Potur.

NADZORNI ODBOR:
Safet Čišić, Albert Danon, Pero Ćorić.

ZVONKO VLADIĆ
prvi predsjednik Društva poslije oslobođenja

EJUB FAZLINOVIĆ
prvi sekretar Društva poslije oslobođenja

Scena iz premijere „SLUGA JERNEJ“ od I. Cankara, priređena 1949 godine.
Na Festivalu amaterskih drama NR Bosne i Hercegovine, iste godine nagrađena prvom nagradom.

Plakat za svečanu priredbu posvećenu Istri. Ovo je prvi nastup društvenih sekcija poslije oslobođenja (petak 29 novembra 1946). Program „Istarskog večera“:
V. Nazor: „Pod palubom“ — recituje Mate Barišić
„Istriu“ — pjeva mješoviti hor „Abraševića“
V. Car-Emin: „Na straži“ — drama u tri čina iz istarskog života.

Scena drame „U POZADINI“ (Miroslav Feldman).
Nagrađena juna 1955 godine prvom nagradom
II dramske sekcije iz Bosne i Hercegovine. Reditelj A. ŠOLJAK, član Narodnog pozorišta Mostar.

Premijera drame „U POZADINI“ od Miroslava Feldmana.

SLIKA: Mješoviti hor „Abraševića“ u jubilarnoj 1956 godini — Horovođa Bogumil Klobučar.


Najmasovnija sekcija

Horska sekcija je osnovana među prvim sekcijama „Abraševića“ pri obnavljanju rada 1946 godine. Ona prvi put nastupa 7 novembra iste godine, na dan Oktobarske revolucije.

Od svog osnivanja do danas to je ostala najmasovnija sekcija Društva. Broj izvršujućih njenih članova kretao se od 50 do 90. Jedno vrijeme (u 1947 godini) djelovao je i Omladinski hor Društva, ali se on stopio kasnije sa novoformiranim horom Omladinskog kulturno-umjetničkog društva „Sloboda“ Mostar, koji je apsorbovao najveći dio našeg društvenog omladinskog hora.

Hor je nastupao vrlo često, a za to je trebalo i dosta vremena, i strpljenja i ljubavi prema Društvu i zajednici. Članovi njegovog su svega toga imali. Na turnejama se nastupalo mnogo puta. Tako na primjer u toku smotrene turneje kroz Makedoniju dato deset priredbi. A na svakoj od njih nastupao je naš hor. To potvrđuje, kako su to neki mislili, nije bio nikakav izlet, nego ozbiljno i savjesno izvršavanje jednog značajnog opštedruštvenog zadatka.

Tom ljubavlju članova može se objasniti i činjenica da i danas u horu ima oko 20 onih koji su navršili 10 godina svog redovnog aktivnog djelovanja u ovoj sekciji.

Od prvih dana rada posvećivana je posebna pažnja kvalitetu tumačenja pojedinih djela koja su stavljana na repertoar.
Pjevane su kompozicije Danona, Logara, S. Anđelića, B. Cvejića, Slavenskog, T. Andelića, Mokranjca, S. Đorđevića, Turenkova, Tijardovića, Hercigonje, Paščana, Kojanova, K. Makedonskog, Lotke, Gotovca, M. Šaksa, J. Hacea, Daneva, Braša — Rašana, Krnče, Kiriginovića i drugih naših i stranih kompozitora.

Od prvih horovođa Rajmonda Hapa i Dinka Fije i poslije Frane Miličevića, Hajrudina Repca, Milutina Ružića do Bogumila Klobučara danas — svi su vodili naročito računa o kvalitetu izvođenja djela. Otuda hor ima i onaj ugled u Republici, koji danas uživa.

Odmah, od prvih dana on je sarađivao sa drugim sekcijama. Tako je učestvovao u izvođenju „Flavić-Dokovićeve drame „Voda sa planine“ a onda u više nastupa sa društvenim duvačkim orkestrom, u najnovije vrijeme sve češće nastupa u saradnji sa folklornom sekcijom i Gradskim orkestrom, izvodeći odlomke iz naših i stranih opera.

Ovakav sistematski rad sekcije omogućio joj je uspjehe na lokalnim i republičkim smotrama i festivalima kao i na gostovanjima u narodnim republikama Hrvatskoj i Makedoniji. Ni jedna značajnija akcija u Republici i van nje nije bila bez učešća ove naše sekcije, počevši od izgradnje Omladinske pruge Šamac — Sarajevo i Auto puta „Bratstvo — Jedinstvo“ do mnogobrojnih akademija i proslava u Mostaru i Hercegovini, pa smotri i festivala lokalnog i republičkog značaja.

A sve to zajedno predstavlja živ podstrek članovima za njihov daljnji rad, za masovnost i borbu za još kvalitetnija ostvarenja na ovom plemenitom putu djelovanja ove najbrojnije sekcije „Abraševića“.

Božo BALABAN
„Abrašević“ i mostarsko Narodno pozorište

Na bogatim tradicijama, stvorenim radom RKUD „Abrašević“ prije rata kao i drugih društava u Mostaru, dramska sekcija poslije oslobođenja nastavlja svoj rad i postaje kovačnica novih kadrova pozorišne umjetnosti. Ona po opštem priznanju, izraženom i kroz pisanje štampe, po obimnom repertoaru i kvalitetu predstava odigrava ulogu profesionalnog pozorišta. Zahtjevi na sekciju sve su veći. Oni prelaze okvire amaterskih pozorišnih glumaca. Na dnevni red se postavlja osnivanje profesionalnog pozorišta. 1949 godine donosi Rješenje o osnivanju profesionalnog pozorišta. U sastav ovog profesionalnog ansambla ušli su članovi „Abraševića“: Stojan Milićević, Boro Milićević, Muhamed Omeragić, Zeno Hakl, Franka Bačić, Alija Čišić, Azra Čemalović, Ante Novaković, Ivica Kukić, a kao tehničko osoblje Jovo Vlahbegović, Hatidža Ćerić, Šaćir Šišić, Franjo Melo, Dorotea Zimolo, a tadašnji predsjednik Društva Safet Čišić postao je upravnik Pozorišta.

Tehničko osoblje novog Pozorišta su ljudi iz „Abraševića“. Prve predstave Pozorište može da spremi samo u dekoru i garderobi „Abraševića“. Prva premijera novog mostarskog profesionalnog pozorišta bila je „Noć u Globokom“, izvedena 28 novembra 1949 godine. Ona predstavlja značajnu pobjedu u kulturnoj istoriji Mostara i čitave Hercegovine.

U radu Pozorišta svojim iskustvom i znanjem bivši članovi RKUD „Abrašević“ ne zaostaju za osobljem koje dolazi iz drugih pozorišta ili po završnim akademijama. Oni i danas tu djeluju, i zajedno sa drugim članovima ansambla izgrađuju predstave katkada i visokog umjetničkog dometa.

Muzička škola izrasla iz „Abraševića“

Među najmlađe kulturne ustanove u Mostaru spadaju Niža i Srednja muzička škola. U kulturnom životu grada one znače veliku prekretnicu u periodu svjesnih naših napora za bogatijim i sadržajnijim kulturnim životom. Njihovo formiranje ne potiče od dana Rješenja ili Odluke nadležnih organa, nego od napora građana izraženih preko Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“.

U traženju što sadržajnijeg rada raznih sekcija Društva na sjednici od 10 novembra 1946 godine pretresa se mogućnost osnivanja muzičke sekcije. Javljale su se poteškoće koje su u prvim trenucima izgledale nepremostive.

I uz pomoć Mjesnog sindikalnog vijeća iz čitaonica i crvenih kutaka u društvene prostorije preneseno je sedam klavira, od privatnih lica otkupljene su 23 violine, tri violončela, dvije viole. Bilo je to dovoljno za početak rada. Uz pomoć Gradskog narodnog odbora adaptirana je stara garaža i pretvorena u sedam prostorija za nastavu. Od članova Vojnog orkestra i nastavnika muzike u školama stvoren je kadar nastavnika.

Rukovodilac sekcije obavještava upravni odbor 22 oktobra 1947 godine da se u društvenu Muzičku školu upisalo 117 učenika — kandidata. Zaključeno je da se primi 80 najdarovitijih, i izbor će izvršiti naročito oformljena komisija. Školarinu će plaćati djeca imućnijih roditelja da bi na taj način Društvo dobilo bar nešto sredstava za oporavak i održavanje instrumenata. Otvaranje Muzičke škole Društva izvršeno je 7 novembra 1947 godine.

U izvještaju za drugu godišnju skupštinu Društva 7 septembra 1948 godine rečeno je: „Formirajući Muzičku školu, Društvo je obezbijedilo djeci ne samo nastavnike, već i instrumente, što je zahtijevalo veliko zalaganje i materijalna sredstva.“

Školu su prve godine s uspjehom završila 33 učenika. Ispitu je prisustvovao i izaslanik Srednje muzičke škole iz Sarajeva. Svi učenici su dobili svjedočanstva, a najbolji su bili i nagrađeni od uprave Društva.

U drugoj godini škola ima 84 učenika, 6 nastavnika, a povećala je fond instrumenata za dva kontrabasa.

Na taj način su stvoreni svi uslovi za otvaranje Muzičke škole u Mostaru. Ministarstvo prosvjete NRBiH 27 januara 1949, a na predlog Gradskog narodnog odbora u Mostaru donosi Rješenje o otvaranju Gradske niže muzičke škole u Mostaru.

Pri predaji „Abraševićeve“ škole prvom upravniku stanje je bilo sljedeće: klavirski odsjek imao je 79 učenika, violinski 26, a odsjek za čelo 9 učenika. Neko vrijeme škola je još radila u prostorijama Društva, a onda je preselila u svoje prostorije. Danas Gradska niža muzička škola ima 156 učenika od kojih su na baletskom odsjeku njih 58, na klavirskom 42, violinskom 47 i na odsjeku za čelo 9 učenika.

Najveći dio svršenih učenika Niže muzičke škole nastavlja školovanje u Srednjoj muzičkoj školi koja je u Mostaru osnovana 1954 godine.

Početak rada folklorne sekcije

U toku 1947 godine prebrodili smo prve slabosti formiranja sekcije, treme prvih nastupa te se pripremili za gostovanje na Omladinskoj pruzi. Nabrajajući ove rezultate ne bismo smjeli zaboraviti niz teškoća, koje smo tada rješavali. Kolebali smo se raspravljajući o sadržaju rada. Šta izvesti, s kojim sredstvima i kako obraditi nastup? Tražili smo članove koji imaju dara i volje za igru. Birali smo tačke koje će jednostavnim sredstvima što vjernije prikazati bar nešto od igara pojedinih naših krajeva. Imali smo mnogo brige oko muzičke pratnje. S prostorijama za vršenje proba nije takođe išlo lako. Krenuli smo naprijed blagodareći žaru tadašnjih članova sekcije, prije svega ženskih članova. Sve one radile su uporedo u horu i folkloru, žrtvujući mnogo slobodnog vremena da bi mogli ostvariti program od dvije do tri tačke i osigurati nastup sa ostalim sekcijama (dramskom, horskom, recitatorskom i dr.).

Obišli smo Prugu između Visokog i Zenice u vremenu od 10—18 jula 1947 godine. Nastupi naše folklorne grupe, koja je tada brojala 10—12 članova, bili su na pruzi dobro primljeni. Taj mali uspjeh potakao je upravu Društva da bolje prouči stanje u folklornoj grupi. Stoga su naši nastupi u 1948 godini, posebno na Smotri u Sarajevu 2 V iste godine, kao i naše gostovanje na Autoputu, na relaciji Šid — Sr. Mitrovica od 15—19 VIII 1948 godine, bili već na nešto višem stupnju izvođenja.

Krajem 1948 prikupljeni su novi mladi članovi koji će isključivo raditi u folklornoj sekciji. Preko Saveza kulturno-prosvjetnih društava obratili smo se Institutu za folklor BiH (drugu Cvjetku Rihtmanu). Dobili smo nova uputstva sa savjetima da težište rada bude folklor Hercegovine, koji treba razviti ističući karakteristične ljepote igara.

Početkom 1949 godine obradili smo „Hercegovačko kolo“ pozvavši demonstratora koji je zajedno s nama vježbao i prenosio nam izvorne korake igre. Da bi takav nastup osigurali i izvornim nošnjama morali smo učiniti napore da nabavimo nošnje iz naših krajeva. Uputili smo se u sela oko Nevesinja (Miljevci, Bratač, Kifino Selo i dr.), ali je nabavka išla vrlo teško, nije nam često pomagao ni novac, niti razne protivusluge, jer se u tim krajevima čuvaju nošnje, a nove se ne izrađuju. Uz mnoge poteškoće, pješačenja iz zaseoka u zaseok, prenošenje zavežljaja sa kupljenom robom, duge razgovore, uvjeravanja i nagovaranja, te razne pogodbe, ipak smo konačno nabavili sve glavne dijelove nošnje za naše nastupe iz folklora istočne Hercegovine. Društvo je te godine posvetilo mnogo brige folklornoj sekciji, a sam predsjednik je vrlo često prisustvovao probama grupe. Tako smo uz zalaganje Društva te veliki trud članova sekcije uspjeli sa „Hercegovačkim kolom“, kako na Smotri u Mostaru, tako i na republičkom Festivalu u Sarajevu 27 VII 1949 godine, gdje je naša grupa dobila II nagradu, a voditelj grupe bio nagrađen. Uskoro zatim smo bili pozvani i sa drugim sekcijama Društva na proslavu J. R. mornarice u Podgoru i na podizanje spomenika žrtvama na Biokovu, gdje smo ponovo nastupili sa istim programom.

S dosta dobro sastavljenim programom koji je sastajao od izabranih hercegovačkih, bosanskih, srbijanskih i posavsko-hrvatskih igara, s lijepim nošnjama, te s podesnom muzičkom pratnjom nastupila je sekcija, zajedno sa drugim sekcijama, prilikom društvene turneje u Dalmaciji (Metković, Split, Trogir) tokom ljeta 1950 g. Iste godine u septembru pozvana je naša folklorna sekcija kao samostalna grupa na proslavu J. R. mornarice u Split, gdje je nastupala u Narodnom kazalištu i u prostorijama Mornarice. Ove priredbe su bile dobro primljene, pa smo to ugodno gostovanje završili primivši darove i nova priznanja. Folklorna sekcija „Abraševića“ je tada, u petoj godini svoga rada, bila uvrštena među prve republičke grupe koje su uspješno proučavale, obrađivale i prikazivale igre naših naroda.

Dorotea ZIMOLO

Umjetnički rukovodioci govore…

BIVŠI RUKOVODILAC HARMONIKAŠKE
SEKCIJE MATE ALAJBEG, PANČEVO

— Dok sam bio na službi u Mostaru, stalno sam pratio i prema svojim mogućnostima i učestvovao u radu vašeg Društva. To je bio period od 1945—1950 godine. Mogu da istaknem da je to bio period rada i velikih rezultata koje je postiglo vaše Društvo. Posebno podvlačim uspješan rad uprave Društva koja je uvijek pokazivala puno truda i razumijevanja za rad. Rad Društva se razvijao u duhu odanosti stvari radničke klase. Kroz taj rad razvijao se socijalistički patriotizam i radnički internacionalizam, osnovni uslovi za razvijanje i stvaranje pravog socijalističkog čovjeka, radnika Titove Jugoslavije.

Na mene je dubok utisak ostavljao rad sa harmonikaškom sekcijom s kojom sam ja radio. Tu su bila mala djeca, ali s puno volje i želje da što više nauče. Ja nisam žalio truda u radu s njima, a njihovi uspjesi bili su mi najbolja nagrada. Za kratko vrijeme oni su imali nekoliko javnih nastupa koji su vrlo lijepo uspjeli. Žao mi je što sam ih morao napustiti, ali znam da su i dalje uporno nastavili učenje i rad i da su sada zaista pravi mladi umjetnici u svojoj sekciji. Ja im želim uspjeha u daljem radu. Jer samo upornim radom i zalaganjem mogu se postići pravi rezultati, a naša radnička omladina zna šta znači rad, i ona u tom radu prednjači u našoj socijalističkoj domovini…

Horovođa Bogumil KLOBUČAR:

— Čekali su me teški zadaci. Mlad, mogu reći neiskusan horovođa koji je imao samo stručnog znanja a malo prakse, stajao sam pred zborom koji je više puta pohvaljivan i nagrađivan. Tokom vremena stekao sam iskustvo prilazeći članovima i očuvanja ljubavi prema horu i horskoj pjesmi. Danas hor ima oko 80 članova radnika i službenika. U horu postoji veliko drugarstvo i čvrsta disciplina kojoj se imaju zahvaliti uspjesi ovog radničkog kulturno-umjetničkog društva. Danas ja s velikim zadovoljstvom i punim oduševljenjem radim u horu. A za uspjehe koje sam dosad postigao imam zahvaliti svim članovima hora i upravi Društva kod koje sam uvijek nailazio na puno razumijevanje.

Reditelj ANTE ŠOLJAK:

— Nije mi prvi put da radim u društvima kao što je „Abrašević“, ali iskreno i otvoreno mogu reći: Divno je s vama raditi, jer ona svijest i oduševljenje koje ovaj kolektiv dramske sekcije unosi u rad, olakšava trud rukovodioca u tolikoj mjeri da se može bez pretjerivanja reći — pola posla je svršeno. Takav rad, pun oduševljenja, a iznad svega jasno shvatanje uloge radničkog kulturno-umjetničkog društva u našem vremenu, mora donijeti zasluženi uspjeh kao i priznanje. To su članovi dramske sekcije „Abraševića“ jasno shvatili. Samo tako naprijed iz ostvarenja u ostvarenje!

Naš duvački orkestar

Pored postojanja tamburaškog orkestra kojim je rukovodio Mujo Bjelavac, donesena je odluka da se nabave i duvački instrumenti. Godine 1939 povedena je akcija kod radnika za skupljanje dobrovoljnih priloga za nabavku instrumenata. Ubrzo su sakupljeni novci (100.000 dinara), te je iste godine kupljeno 10 duvačkih instrumenata. To je bio početak uspostavljanja duvačkog orkestra, da bi se naknadno nabavilo još instrumenata i time kompletirao cijeli duvački orkestar. Instrumenti su registrovani na pojedince kako ih ondašnje vlasti ne bi zaplijenile, što se pokušalo prilikom zatvaranja Radničkog doma od strane policije 31-X-1940 godine. U orkestru su učestvovali članovi „Hrvatske“ i „Sokolske glazbe“, a u isto vrijeme počeo se odgajati podmladak na izučavanju duvačkih instrumenata.

Današnji duvački orkestar (koji ima 25 članova) formiran je 1947 godine. On je stalno imao svog dirigenta. Nastupao je više puta na koncertima ili u učestvovanju u raznim svečanostima itd. I svaki put, kada se ukazala potreba, orkestar je bio spreman da nastupi.

Ova sekcija Društva učestvovala je na republičkom festivalu kulturno-umjetničkih društava u Sarajevu 1949 godine i na saveznom festivalu u Beogradu 1951 godine kao najbolji duvački orkestar u Bosni i Hercegovini. Orkestar je učestvovao u priredbama prilikom gostovanja Društva po NR Makedoniji i Dalmaciji, pored nastupa koje je imao po mjestima na terenu Hercegovine.

U ovoj sekciji pored omladinaca od 18 godina starosti ima drugova koji sviraju preko 25 godina, a koji svojim aktivnim učestvovanjem na probama mogu da služe kao primjer i mladim drugovima. Dugogodišnjim učestvovanjem u ovoj sekciji (duvačkom orkestru) oni su se srodili s njim, tako da im je još uvijek, i pored redovnih dužnosti rad u duvačkom orkestru obaveza koju izvršavaju sa velikom ljubavi.

Orkestar je uvježbavanjem izvodio dosta teške koncerte na zadovoljstvo i članova orkestra, i dirigenta, i slušalaca. Za posljednje godinu-dvije naročito se osjetila aktivnost u podmlađivanju orkestra, tj. obučavanju omladinaca, od čega se već mogu osjetiti vrlo lijepi rezultati.

Pojedini članovi ove muzičke sekcije prilikom formiranja Gradskog orkestra učestvovali su kao ispomoć za pojedine instrumente.

Vahdet CEVRO

Repertoar pozorišnih djela „Abraševića“ u toku tridesetogodišnjeg djelovanja

Od 1926 do prekida rada 1929 godine, kad je zabranjeno djelovanje „Abraševića“, repertoar dramske sekcije nosi pečat revolucionarnosti. Tako su godinama na repertoaru Društva jednočinke i drame i tragedije sa više činova sa poznatih naprednih pisaca. Tim predstavama Društvo je uticalo na razvijanje napredne i revolucionarne svijesti mostarskog proletarijata i građanstva.

Od 1926 — 1936 godine
1 — Bogoslav Jošt: „ŽRTVE“ — režija Ante Vladić i Frano Mihić
2 — Maksim Gorki: „NA DNU“ — režija Ante Vladić
3 — Srećan Tučić: „TRULI DOM“ — režija Ante Vladić
4 — J. S. Popović: „POKONDIRENA TIKVA“ — režija Abo Koen (predstava nije održana)
5 — P. Petrović: „MRAK“ — režija Ante Vladić
6 — L. Andrejev: „BOGOVI SE DRMAJU“ — režija Omer Hasanagić i Frano Mihić

Od 1936 do 1941 godine
Od 1936 godine, poslije ukidanja zabrane rada Društva, repertoar dramske sekcije i dalje ima napredni i određeni revolucionarni karakter. Tako se događalo da policija zabranjuje pojedine predstave (u Konjicu i Mostaru), jer nisu odgovarale intencijama režima i vlasti.
1 — B. Nušić: „NARODNI POSLANIK“ — režija dr. Safet Mujić
2 — Ostrovski: „ŠUMA“ — režija Nikola Abramović — Bjelica
3 — E. Sinkler: „CAR UGALJ“ — dramatizacija rudarskog radnika Hermana Altkorna — režija Nikola Abramović — Bjelica i Šukrija Vranić
4 — B. Nušić: „POKOJNIK“ — režija N. Abramović i dr. Safet Mujić
5 — Maksim Gorki: „NEPRIJATELJI“ — režija N. Abramović i dr. Safet Mujić
6 — Maksim Gorki: „NA SINDŽIRU“ — režija N. Abramović i dr. Safet Mujić
7 — Maksim Gorki: „BORBA“ — režija N. Abramović (zabranjena na sam dan izvođenja)
8 — Petar Kočić: „JAZAVAC PRED SUDOM“ — režija N. Abramović
9 — J. S. Popović: „POKONDIRENA TIKVA“ — režija Ana Šimun
10 — J. S. Popović: „POKOPAJTE MRTVE“ — (predstava za „Velež“) — režija dr. S. Mujić

Od 1946 — 1956 godine
U današnjem, poslijeratnom periodu svoga rada „Abraševićev“ dramska sekcija postiže isto tako kao i prije rata vrlo dobre rezultate na području amaterske glume i režije.
1 — Viktor Car — Emin: „NA STRAŽI“ — režija Ante Novaković
2 — J. S. Popović: „KIR JANJA“ — režija Ante Novaković

4 — P. Petrović: „OSLOBOĐENJE KOŠTE ŠLJUKE“ — režija B. Travica
5 — N. V. Gogolj: „ŽENIDBA“ — režija Ante Novaković
6 — Kedrin: „BIJESNO PSETO“ — režija Ante Novaković
7 — B. Ćopić: „UDARNICI“ — režija Đorđe Bovan
8 — Đoković — Plaović: „VODA SA PLANINE“ — režija A. Novaković
9 — B. Nušić: „VLAST“ — režija A. Novaković
10 — I. Cankar: „SLUGA JERNEJ I NJEGOVO PRAVO“ — režija A. Novaković
11 — I. Cankar: „KRALJ NA BETANOVI“ — režija A. Novaković
12 — V. Nazor: „PIONIR GRUJO“ — režija Đorđe Bovan
13 — A. Čehov: „PROSIDBA“ — režija Ognjenka Milević
14 — B. Nušić: „OŽALOŠĆENA PORODICA“ — režija Đorđe Bovan
15 — M. Sirota: „DUGONJA, VIDONJA I TRBONJA“ — režija D. Bovan
16 — V. Nazor: „CRVENKAPICA“ — režija Đ. Bovan
18 — J. S. Popović: „ŽENIDBA I UDADBA“ — režija A. Novaković
19 — S. Ćorović: „ZULUMĆAR“ — režija Abdurahman Nametak
20 — Miroslav Feldman: „U POZADINI“ — režija Ante Šoljak
21 — M. Matković: „TRDICA“ — režija A. Nametak
22 — M. Matković: „PUŠKE GOSPOĐE KARAR“ — režija A. Novaković
23 — B. Nušić: „POD STAROST“ — režija A. Novaković
24 — H. Rašić: „MALI PALČIĆ“ — režija Đorđe Bovan
25 — S. Ćorović: „IZDAJE SE STAN POD KIRIJU“ — režija M. Omeragić
26 — Maksim Gorki: „NA DNU“ — režija A. Šoljak (jubilarna predstava)
Mujadin Karabeg

Repertoar horske sekcije od 1946 godine

O. Danon: „Kozara“, Degeter: „Internacionala“, M. Logar: „Traktora“, S. Andelić: „Radnički pozdrav“, B. Cvejić: „Pjesma rada“, O. Danon: „Budi se istok i zapad“, J. Slavenski: „Splet partizanskih pjesama“, T. Andelić: „Moto Abraševića“, S. Mokranjac: „Haj, haj“, „U boj za rodinu“ (sovjetska), „Poljuško polje“ (ruska narodna), S. Đorđević: „Ašikovanjac“, Aleksandrov: „Himna SSSR“, Turenjkov: „Stajala je mlada breza“, M. Logar: „Pjesma Petogodišnjem planu“, M. Logar: „Mladi miner“, J. Slavenski: „Heroju Titu“, Tjardović: „Hercegovina“, „Posmrtni marš proletera“, S. Đorđević: „Hej kose imaš“, A. Turenjkov: „Oj nad šumom“, S. Mokranjac: „VIII rukovet“, F. Miletić: „Voda sa planine“, Paščan — Kojanov: „Brankovo kolo“, B. Ivelja: „Himna žena“, O. Danon: „Oj gorok“, Makedonski: „Titov plan“, A. Šantić: „Oj potoče naš“, O. Danon: „Pjesma radosti“, F. Luthka: „Polet mladosti“, Diklić: „Druže“, M. Logar: „Zadružni dom“, J. Gotovac: „Oj more duboko“, O. Danon: „Stigle Partije“, M. Saks: „Tito nek vodi nas“, O. Danon: „Uz Maršala Tita“, V. Zganec: „Kaj se pripetilo“, V. Zganec: „Sejaj, sejaj bažulek“, V. Zganec: „Pod kapinom“, J. Gotovac: „Jedan mali brodić“, „Biser rosa“ (ustaničke pjesme u Bosni), M. Živković: „Pozdrav majci“, J. Hace: „Kad mladjah umrijeti“, B. Krnić: „Hej braćo slobodo“, Kirigin: „Čuvari slobode“, Devčić: „Džimna brigade“, Tjardović: „Kao grad iz bajke“, Kirigin: „Pjesma novih zora“, Andelić: „Radnički pozdrav“, Davorin: „Jugoslovenska himna“, „Izborni glas“, Burić: „Našoj Partiji“, Vrhovski: „Pjesma tekstilaca“, Tjardović: „Prvi maj“, „Opšta kuća“, Lohn: „Iz opere Onjegin“, „Jači pjesmu“, Bošnjaković: „Selo moje ubavo“, Orel: „Soči“, Vrhovski: „Svatovska“, Fijo: „Marš XXIX divizije“, Devčić: „Naš zavjet Partiji“, „Sarajevka“, J. Gotovac: „Ero s onog svijeta“, J. Gotovac: „Morana“, Kaplan: „Na Kordunu“, Papandopulo: „Naš zavjet“, A. Šantić: „Tamburaške“, Jenko: „Strunama“, „Vrsalinka“, Pjesma Savi Kovačeviću, Perović: „Veseli kovači“, S. Mokranjac: „Primorski napjevi“, Binički: „U kolu“, „Pominav u selo“, Matačić: „Balada o majkama i ženama“, Zajc: „Svatovac“, Gotovac: „Zdravo Republiko“, Gotovac: „Naprijed Gotovče“, „Armijo“, Bombarderi: „Oj slobodo“, Ružić: „Domovino naša“, Hercegovina: „Nova Jugoslavija“, Matačić: „Ronjgov“, „Slobodi“.

Repertoar ostalih sekcija

FOLKLORNA SEKCIJA
Splet srbijanskih kola, Hrvatski svatovac, Srbijanski šesterac, Sitnica uz kukuruze, Djevojačko kolo, Bosansko kolo, Kolo ciganske omladine, Hrvatski tanac, Čačak kolo, Vranjsko kolo, Šopsko kolo, Madžarac, Splet hrvatskih igara, Jelke tamničarke, Žikino kolo, Bunjevačko kolo.

RECITATORSKA SEKCIJA
„Ja kažem da“, „Radost našeg dana“, „Na dvanaest razboja“, „Pjesma mrtvih proletera“, „Izgradnja“, „Na granici“, „Pod paljbom“, „Ustaj“, „Pismo druga Tita“, „Poruka iz kolone“, „Zbor derviša“, „Odgovor klevetniku“, „Pjesma o istini i zemlji mojoj“, „Oktobarska riječ“, „Od želje za tihim mirom“, „Zakletva regruta“, „Iz pjesme o Mostaru“, „Priča prvoborca“, „Stojanka majka Knežopoljka“, „Mi znamo sudbu“, „Za Tita“, „Komšinica“, „Pred Partijom“, „Majci“, „Osamljeni dub“.

DUVAČKA SEKCIJA
„Proljeće se budi“, „Nabukodonosor“, II rukovet, Dalmatinski šajkaš, Hrvatski ples 1 i 2, Odbij uvertira, Splet partizanski, Bilećanka, „Veče na Savi“, „Prodana nevjesta“, „Rigoleto“, „Faust“, „Sudbina mornara“, „Partizanka“, Dalmatinski biser.

MUZIČKA ŠKOLA
Valcer Gulit, Ples pastira i pastirice, Pozdrav Titu, Vježba Gulit, Valcer divertisman, Proljeće se budi.

TAMBURAŠKA SEKCIJA
Titovo kolo, Splet narodnih pjesama, Bilećanka, Naši zvuci, Vesela mladost, U pećini, Svrabanje, Lukrecija Bordžija, Azuro.

SEKCIJA HARMONIKAŠA
Splet narodnih pjesama, Naši zvuci, Splet borbenih pjesama.

SEKCIJA BALETA
Improvizacija, Turski ples, Španski ples iz opere Zrinjski.


„Abrašević“ na omladinskim radnim akcijama

U Spomen-albumu Društva nalazi se sačuvano nekoliko desetina pisama i fotografija koje prikazuju članove raznih sekcija kako daju priredbe na veselim skupovima sa omladincima. Pored toga postoje i pisma koja su pisali omladinci, štabovi brigada i sekcija, u kojima se najtoplije zahvaljuju upravi „Abraševića“ na uspjelom gostovanju. To gostovanje „Abraševića“ bilo je od ogromne koristi za brigade koje su poslije napornog rada imale prilike da se prijatno razonode i odmore slušajući recitacije i gledajući pozorišne predstave i folklorne izvedbe.

Štab jedne sekcije Omladinske pruge Šamac — Sarajevo piše upravi „Abraševića“ 1947 godine:

„Prilikom gostovanja vašeg društva na našoj sekciji imali smo prilike da vidimo niz uspjelih priredbi koje su zadovoljile brigadire i koje su bile dobro izvedene. Društvo kao cjelina u potpunosti je zadovoljilo po pitanju odnosa prema brigadirima, a osobito treba istaći disciplinu članova Društva…“

Na AUTOPUTU „BRATSTVO-JEDINSTVO“
Društvo je boravilo od 13—21 augusta 1948 godine. Njegov put se protezao od 106 do 116 kilometra. Na tome putu je izvršena posjeta pet radilišta. Program je prikazan pred 21 brigadom sa oko 2.500 brigadira.
Društvo je dalo pjesme okteta, solo pjesme, recitacije, folklor i dramu „Vlast“ od Branislava Nušića.
Omladinci i štabovi brigada šalju i sa ove radne akcije pisma u kojima se zahvaljuju upravi Društva na uspješno izvedenom programu i utisku koji su im pružili članovi „Abraševića“.
Šefik Pašić

ŠTAMPA O „ABRAŠEVIĆU“…

Lokalna, republička i savezna štampa redovno je bilježila rezultate koje je „Abrašević“ postizao na kulturno-umjetničkom planu. Evo nekoliko karakterističnih citata iz štampe:

„Zadivljujući neumoran rad i zalaganje uprave i izvršujućih članova, u društvu je formirano i učvršćeno 9 sekcija, koje aktivno djeluju: dramska, pjevačka, muzička, folklorna, tamburaška, recitatorska, istorijsko-literarna, pionirski tamburaški zbor, orkestar i pionirski harmonikaški i mandolinski kurs. Organ Zemaljskog saveza KUD ‘Odjek’ piše o ‘Abraševiću’ ovako: ‘Ono polako napreduje, sigurno savladavajući teškoće, diže kvalitet svojih produkcija.’“
(„Slobodan“ 6. II. 1950 g.)

Pod naslovom „DRAMSKA GRUPA KULTURNO-UMJETNIČKOG DRUŠTVA ‘ABRAŠEVIĆ’ IZ MOSTARA NAJBOLJA U BOSNI I HERCEGOVINI“ beogradska „Borba“ od 14. VII. piše:
„Neke amaterske dramske grupe ‘Abraševića’ iz Mostara ispoljile su na ovoj smotri više umjetničkih kvaliteta nego što se to zahtijeva od jednog amaterskog pozorišta…“

Pod naslovom „HILJADU UČESNIKA IZ CIJELE REPUBLIKE NA PIONIRSKOM FESTIVALU U SARAJEVU, OMLADINSKA RIJEČ“ piše:
„Pobjednik na festivalu je dramska grupa iz Mostara, koja je dala ‘Pionira Gruju’… U cjelini to je najuspjeliji stvar. Scenski realizam i režija su rješeni vrlo zrelo. Diktacija je u cjelini bolja od ostalih dramskih grupa…“

Pod naslovom „HILJADE BEOGRAĐANA SRDAČNO POZDRAVLJAJU USPJELE PRIREDBE NAJBOLJIH SEKCIJA SINDIKALNIH KULTURNO-UMJETNIČKIH DRUŠTAVA“ beogradska „Borba“ piše:
„Na festivalu se vrlo lepo istakao duvački orkestar društva ‘Abrašević’ iz Mostara…“

U članku posvećenom 25 godišnjici „Abraševića“, „Odjek“ piše:
„Posebno je značajna pomoć koju ‘Abrašević’ pruža kulturno-umjetničkim društvima u Hercegovini. Uz materijalnu i kulturnu pomoć društva, neka od tih društava, kao na primjer ‘Matija Gubec’ u Lištici, ‘Marko Mihić’ u Stocu i kulturno-umjetničko društvo u Ljubuškom, svrstana su među najbolja društva u našoj Republici…“

„Između predstava amaterskih sekcija kao prva istaknuta je RKUD ‘Abrašević Mostar’ u ‘Pozadini’ od Miroslava Feldmana (prva nagrada) — čitava mala simfonija puna pogođene atmosfere, živih iznijansiranih likova, kultivisanog dramskog izraza koja stoji uz bok najboljih predstava amaterskih pozorišta.“
(Marko Marković — „17 dana“)

„Režija je podvukla sve komične elemente bez padanja u grotesku. Ova predstava pokazala je koliko, uz istinite riječi Stanislavskog ‘Nema malih uloga, ima samo malih glumaca’.“
(„Pozorišni list Sarajevo“ povodom prikaza Gogoljeve „Ženidbe“)

„Visoko mišljenje koje smo gajili o nivou horske umjetnosti u Tuzli, Banjaluci i Mostaru, ovom republičkom smotrom samo je potvrđeno. I mostarski ‘Abrašević’ (dirigent Bogumil Klobučar) takođe je ostavio snažan utisak.“
(„Oslobođenje“ — Sarajevo)

„Naša publika se prijatno iznenadila i toplo pozdravila nastup baletske sekcije RKUD ‘Abrašević’. Mnoge je zanimalo to što je tu grupa djevojčica zainteresovana za balet, u prvom koraku i poduci u prvim koracima, a napokon s njima počeo uspješno nastupati na mnogim svečanostima u gradu.“
(„Mlada Hercegovina“ — Mostar)

„U posljednjoj tački je kao kulminacija koncerta djelovalo izvođenje arije Miće iz Gotovčeve opere ‘Ero s onog svijeta’, koju su otpjevali članovi hora Radničkog kulturno-umjetničkog društva ‘Abrašević’. Pohvalna je inicijativa koju smo na ovom koncertu primijetili: saradnja Gradskog orkestra sa RKUD ‘Abrašević’. Izvođenjem odlomka iz ‘Ere s onog svijeta’ hor je unio mnogo svježine. To je za našu publiku bila najsvježija tačka.“
(I. Rebula — „Slobodan Mostar“)

„I na teritoriji Bosne i Hercegovine radi veliki broj kulturno-umjetničkih društava koja imaju pozorišne sekcije… U unutrašnjosti Republike najbolje rezultate postiže amaterski ‘Abrašević’ iz Mostara, koje je po obimnom repertoaru i kvalitetu predstava odigralo ulogu profesionalnog pozorišta.“
(„Invalidski list“ — Beograd)

„Danas mostarski ‘Abrašević’ ima oko 400 članova, starijih i mladih, omladinaca i pionira, koji rade u dramskoj, horskoj, folklornoj, tamburaškoj, harmonikaškoj, duvačkoj i baletskoj sekciji.“
(„Politika“ 4. februar 1956)


Nagrađeni i pohvaljeni članovi

Stojan Milićević, Franjo Milićević, Safet Ćišić, Božo Balaban, Rajmond Hapa, Ante Novaković, Mate Alajbeg, Sulejman Delilović, Hamdija Resić, Iskro Afan Dervišević, Vuko Šiniković, Omer Potur, Šerif Voloder, Kimeta Semrd, Šefik Bašić, Fadila Čustović, Franjo Melo, Ibro Čemalović, Sveto Mikulić, Sabit Ćatović, Đoka Kovačević, Dorotea Zimolo, Muhamed Omeragić, Agim Berezić, Ljepa Božanić, Bisera Zečo, Spaso Čolija, Ismet Torlo, Mehmed Šantić, Dragan Perić, Bogumil Klobučar, Anđelka Butigan, Alija Ćišić, Vlado Krtić, Jovo Vlahbegović, Tiha Ćerić, Nikola Vujnović, Muhamed Ćišić, Dika Brkić, Džemal Bašić, Vaso Puljić, Živko Vuković, Zorko Nikolić, Sadik Mulić, Hajro Mahinić, Ljepa Jović, Enisa Zagorčić, Šefica Mehler, Krista Mastilović, Šefika Omeragić, Ljubica Soldo, Staka Koštrović, Šefika Avdić, Anđelka Ćorić, Vuruveta Husković, Amira Kovač, Murvet Hadžihomović, Mersija Burić, Fatima Čustović, Halil Bašić, Alija Avdić, Mila Pejanović, Alija Muftić, Haso Peco, Refik Ljubović, Smajo Birdahić, Safet Torlo, Ivica Knežević

POHVALJENI ČLANOVI PIONIRSKE SEKCIJE
Milan Pištalo, Boro Pištalo, Camill D’epos, Omer Resić, Duško Klata, Dragan Nimrović, Zibica Bubić, Angelina Pandža, Ramiz Tikveša, Slađana Gutić, Biljana Miutinović

Izvršujući članovi Društva u jubilarnoj godini

IZVRŠUJUĆI ČLANOVI HORSKE SEKCIJE
Avdo Alikalfić, Franjo Aničić, Mirsad Arap, Smilja Arapović, Olga Babić, Božidar Balaban, Zijo Bajat, Branka Barišić, Kosta Bašić, Džemal Bašić, Mujo Badžak, Dika Brkić, Aziz Behmen, Salih Bećevac, Nura Bihor, Drago Cigić, Deša Ćatović, Nerkez Čemalović, Fatima Čustović, Spaso Čolija, Salko Čampara, Subhija Čapić, Ružica Diviš, Ismeta Duvnjak, Ferda Golubović, Margarita Griner, Zora Govzić, Meho Hadžić, Mujo Hadžimahović, Abdulah Hadžajlić, Branko Hinković, Osman Hrvić, Raza Humo, Emina Hujdur, Sevlata Islamović, Ćamil Jašarebegović, Zora Jergović, Desa Jovanović, Fika Kajtaz, Ismet Kajtaz, Milada Kara-Ilić, Branka Kara Ilić, Milka Katić, Mujo Kevelj, Lenka Kokolj, Iva Kordić, Staka Kašić, Sulejman Korjenić, Beba Kotlo, Neda Kulić, Luka Kulić, Arif Lagumdžija, Marija Lasić, Vinko Lasić, Dika Malkoč, Esma Mehić, Vlado Meljnikov, Mugdam Milavić, Rajko Mikačić, Sačić Mijan, Sadik Mulić, Olga Nemuhin, Zorko Nikolić, Šefika Omeragić, Živka Pajević, Hivzija Pandur, Nijaz Premilovac, Vaso Puljić, Ljilja Rašović, Danilo Rašović, Neda Radeljić, Slobodan Reljić, Ljubica Reljić, Dudka Sedić, Mira Sarić, Sena Sarić, Ziba Sarić, Tahir Sarić, Rasim Seferović, Olga Sekarić, Ljubica Šparavalo, Tomislav Šulent, Dragica Šulent, Janja Šunjić, Šefika Sukalić, Milka Talaja, Ibrahim Tanović, Zora Viličić, Vinko Viličić, Vojin Vilenica, Fika Voloder, Ante Vukoje, Slavko Vuković, Miroslav Vučić, Zvonko Zadro, Azra Žuljević

IZVRŠUJUĆI ČLANOVI DRAMSKE SEKCIJE
Huso Badžak, Ismet Begović, Mato Barišić, Alija Ćišić, Hatidža Ćerić, Hamo Đukić, Ivan Grubišić, Neda Govzić, Ljubica Gutić, Mira Humo, Ivica Karačić, Petar Karan, Nedo Kosanić, Ramiz Kazazić, Radmila Lozo, Hasan Mrkonjić, Timar Mrgan, Nedo Palandžić, Vesna Palandžić, Milesa Redović, Radoslava Sever, Ahmed Sandžaktarević, Amira Sahić, Zijada Šantić, Kimeta Semrd, Hamo Vilogorac, Zvonko Vladić, Jovo Vlahbegović, Šukrija Vranić, Smajl Zuljević

FOLKLORNA SEKCIJA
Potur Sabina, Bukovac Zemira, Bonča Dušanka, Kovačević Mira, Anđelopolj Biljana, Deba Tinka, Vuzen Ružica, Serdarević Tereza, Šunjić Neda, Glavaš Mila, Skuhan Sena, Arapović Ljiljana, Spahić Sena, Milović Perka, Ivelja Vera, Delilović Zehra, Lučić Mira, Vrgora Sidika, Hujdur Fahira, Ibrulj Mirsada, Munjarin Mirko, Spahić Vehid, Bukvić Slobodan, Nedić Jovo, Inić Milan, Hodžić Nusret, Jelić Borisa, Duvnjak Hamo, Nosović Milorad, Nosović Novica, Hebib Aljoša, Pavlović Vukašin, Ilijevski Kočo, Šiljović Ljubo, Kajgo Mišo, Mišić Ahmed, Diviš Milivoj, Sarić Šajba Ćehajić Miro, Gutić Slađana, Trtak Bisera, Šogorović Milan

IZVRŠUJUĆI ČLANOVI DUVAČKE SEKCIJE
Ivan Asić, Filip Bevanda, Meho Bečević, Franjo Bruk, Mustafa Bašić, Mustafa Bajgorić, Ratko Capuder, Pero Ćorić, Rajko Čalija, Vahed Čevro, Meho Glavović, Franjo Griner, Meho Kekić, Ljubo Kumpara, Pero Marić, Niko Marić, Marko Marić, Tomo Matić, Mirsad Milavić, Anton Marold, Karlo Miletić, Ivo Ondelj, Ante Porobija, Drago Pervan, Geno Samardžić, Drago Stojić, Enes Spahić, Ante Tambić, Luka Vranić, Vasko Vujović, Zdravko Vučković, Ante Zadro, Franjo Zrimšek, Momčilo Zurovac

PODMLADAK DUVAČKE SEKCIJE
Domagoj Azinović, Šefik Burić, Šerif Bečević, Salko Hindić, Esad Husković, Rasim Husković, Fazlija Hadžiosmanović, Ismet Hadžiosmanović, Ahmed Jelavac, Ante Kukić, Radovan Lovro, Dušan Mašić, Ilija Nikolić, Mustafa Nožić, Milan Palandžić, Ivan Penava, Ante Puljević, Enver Plosko, Mate Stojić, Vlado Vranić, Niko Zadro, Sead Zečo

SEKCIJA HARMONIKAŠKOG KURSA U 1956 G.
Čakan Alikadić, Šerifa Ajdinović, Emir Alikalfić, Marko Baletić, Ibro Badžak, Senada Behmen, Salih Bućuk, Božo Blažević, Slavka Bašić, Dunja Čapin, Munera Džaferović, Ezedin Gačević, Mugdim Grebović, Huso Hamzić, Vahida Husković, Ibrahim Koluder, Jure Marić, Faruk Mehić, Dragan Pazun, Jasna Pecić, Mira Peco, Ejver Pecić, Marica Pandža, Danica Radić, Afan Šarić, Emir Sadžak, Mirza Stupac, Olga Strunjaš, Hedviga Škorija, Krešo Silić, Ahmed Šiširak, Frida Vezberk, Katica Vinković, Ružica Vuzen, Mladen Zadro

TEHNIČKO OSOBLJE DRAMSKE SEKCIJE
Ibro Čemalović, Ljubo Gordić, Đoka Kovačević, Franjo Melo, Meho Škoro

U jubilarnoj godini

Šestomjesečni period proslave tridesetogodišnjice „Abraševića“, koji je počeo 5 maja svečanom akademijom, a završio 28 novembra 1956 godine, ispunjen je mnogobrojnim priredbama, svečanostima i turnejom Društva u Narodnu Republiku Hrvatsku.

Svečanom akademijom, na kojoj su prisustvovali predstavnici kulturnog i društvenog života grada Mostara i predstavnici Narodne vlasti, kao i predstavnici kulturno-umjetničkih društava iz Sarajeva, Splita, Beograda i drugih mjesta, otvorena je proslava. Bogatim i zanimljivim programom Društvo je dostojno obilježilo početak slavlja.

Na svečanoj akademiji koja je održana prije nekoliko dana, kao i kasnije kroz čitav tridesetogodišnji rad, osjetio se jedan izražen napor desetina aktivnih članova „Abraševića“. Za program koji su izveli može se reći: „Abrašević“ je posao smjelo u nova ostvarenja — piše Sido Marjanović u Ođjeku na manifestaciju: „Ojačan, podmlađen, pun poleta i novih snaga, u zadnjim decenijama svoga djelovanja, „Abrašević“ je odigrao značajnu ulogu u kulturnom preporodu grada“.

Na turneji po Dalmaciji Društvo je posjetilo Split i Zadar, gdje je u saradnji sa mostarskim Gradskim orkestrom dalo niz priredbi koje su održane s priznanjem od strane publike u ovim kulturnim centrima.

O gostovanju u Zadru „Glas Zadra“ piše povoljno: „Noć je da je disciplinovan i uvježban zbor koji je u mogućnosti da izvede i složenije horske skladbe. Drugi dio programa bio je ugodan i dopadljiv, te vizuelno i tonski ugodan. Odbir takve: ‘Poskočnica’ iz opere ‘Mornar i Flotila’ iz Ere s onoga svijeta veoma su dobro postavljene scenski i koreografski, a i izvođači su besprijekorno izvršili svoj zadatak“.

Otkrivanjem spomen-ploče poginulim i umrlim članovima u NOB-i Društvo je odalo priznanje onim svojim članovima koji su svoj život stavili u službu naroda i otadžbine u najtežim i najsudbonosnijim časovima naše istorije.

Opštinski komitet Saveza komunista Mostara jednom posebnom spomen-pločom odao je priznanje Društvu ističući njegovu ulogu u borbi za političko i kulturno-prosvjetno uzdizanje radničke klase Mostara.

U ovom periodu proslave razne društvene sekcije održale su više priredbi u gradu i okolnim mjestima. Dramska sekcija izvela je pred mostarskom publikom sa znatnim uspjehom dramu Maksima Gorkog „Na dnu“, kojom je stvarno otpočelo djelovanje i prva dramska grupa „Abraševića“ od 1926 godine, podvlačeći time kontinuitet u karakteru i radu Društva.

Završnom svečanošću, koja je priređena 28 novembra u sali Narodnog pozorišta, društveni jubilej je uključen u opštenarodnu proslavu dana Republike, čime je još više istaknuta uloga „Abraševića“ i podvučen značaj tridesetogodišnjeg kulturnog djelovanja.

Proslavom tridesetogodišnjice „Abraševića“ završen je jedan bogat period kulturno-umjetničkog rada Društva i njegove povezanosti sa radničkom klasom Mostara i Hercegovine u borbi za bolji i sretniji život.

Ova proslava je pokrenula još više unutrašnje snage Društva na nov, poletan rad, i ona će doprinijeti bez sumnje razmahu novog kulturno-umjetničkog i prosvjetnog stvaralačkog djelovanja u Mostaru i Hercegovini.

U maju 1947.godine formira se tamburaška sekcija, čiji je rukovodilac Omer Potur, kao i folklorna sekcija koje nastupaju na gradilištima pruge Šamac – Sarajevo.
radilišta daju 17 programa koje je gledalo oko deset hiljada omladinaca i omladinki. Slijede nastupi u mnogim mjestima tadašnje Jugoslavije. Godine 1948. već radi Veliki tamburaški orkestar koji broji oko 150 članova. Mnogo je članova, a malo je instrumenata, te se Društvo odlučuje da nabavi 20 mandolina i nekoliko gitara i 15. juna 1948.godine otpočinje sa radom mandolinsko gitarska škola sa 32 polaznika. Njen rukovodilac bio je Rajmond Hap.
Sjećam se nekih članova Velikog tamburaškog orkestra, a to su: Hivzija Čizmić, Ibrahim Čišić i brat mu Muhamed, zatim Sulejman, Salem i Hasan Dandić, Esad Dedović (brat Keme Dedovića – igrača folklora, poslije stručnog rukovodioca folklorne sekcije RKUD “Abrašević” i Internacionalnog ansambla narodnih pjesama i igara svijeta “Camarad” u Mostaru). Dva brata Amir i Alija Sadžak, Spasoje Berak – Spaso i sestra mu Zora udata Šparavalo, Hasan Alikalfić, Blažek čijeg se imena ne sjećam i neki Misita. Dušan Pejanović – Dule, Nenad Askrabić – Jovo i sestra mu Milena zvana Beba, Rudolf Grabovac, Milojko Knežević, zvani Braco, Aco Čolović, braća Ševko i Dževad Kurtović, Mustafa Hojsal – Muta, Ibrahim Šantić, Faruk Dizdarević, Nuhrudin Jonić – Nuna, Ahmet Deronja, Ismet Ćumurija, Semir Alikalfić, Mirza Alagić, Zijo Kreso, Abdurahman Kalajdžić, Filip Bevanda i mnogi drugi.
Muziciranje ovih tamburaša je bilo na visokom muzičkom i umjetničkom nivou. Te godine pa i poslije Radio Sarajevo nije imalo svoje tamburaše, te su dolazili snimatelji i snimali emisije muziciranja našeg tamburaškog orkestra. Snimci su pravljeni na tada odličnim magnetofonima marke Nagra. Da li su u arhivi radija sačuvani snimci, nije mi poznato.
Orkestar je muzicirao djela ozbiljne muzike, kao i djela naše izvorne muzike. Nabrojat ću naslove nekih partitura: Lukrecija Bordžija, Chavalleria Rusticana, Impromptu, U boj (Zrinjski), U pećini, Azuro, Svracanja, Vesela mladost, Naši zvuci, Splet narodnih pjesama, Bilećanka, Titovo kolo, Biseru s’ južnog mora, Karišik narodnih pjesama, Splet šokačkih pjesama i igara, Vijenac narodnih pjesama i igara, Nizamski rastanak (turski marš).
Stručni rukovodioci bili su vojna lica Rajmond Hap i Rudolf Grilec, poslije je bio Petar Fratnik (koji je stanovao u zgradi “Abrašević” na Mejdanu (Trg 1. maja, gdje se danas nalazi Arhiv Hercegovine), zatim Mehmed Voljevica zv. Babo, pa Faruk Mehićević, Mirsad Stupac Mimija, Spasoje Berak, Kovačević Nedeljko, Ismet Ćumurija, Besim Jusić, Sead Trnovac i dr.
Bilo je kriznih perioda kada Tamburaški orkestar skoro nije ni radio, mislim da su to bile godine 1953.–1956., kada se jednostavno rasformirao orkestar. Od toga orkestra ostala su samo četiri člana Mirzo Alagić, Ismet Ćumurija, Ahmet Deronja i Muhamed Čišić.
Nakon izvjesnog vremena nastavljen je rad sa novim tamburašima i tako je nastao Tamburaški narodni orkestar jer su im se pridružila i tri harmonikaša – Faruk Mehićević, Mirsad Stupac i Izedin Gačanin. Orkestri su isključivo muzicirali folklorne numere i pratili pjevače narodnih pjesama. To je bilo otprilike 1957.godine i dalje.
jula 1949.godine “Abrašević” nastupa na Republičkom festivalu KUD BiH u Sarajevu. Sve sekcije i njeni rukovodioci su nagrađeni novčanim nagradama. Poslije, Društvo gostuje u Makedoniji u Štipu, Skoplju, Zletovu, Kumanovu i Kočanima. Na ovoj turneji postiže velike uspjehe i donosi mnoga priznanja.
Narodni i Tamburaški orkestar daju nekoliko veoma uspjelih koncerata narodnih pjesama i priređuju takmičenja narodnih pjevača Mostara. Ove aktivnosti su se odvijale nakon fuzije KUD “Abrašević”, “Ljube Brešana” i “Salke Peze”. Korištena je sala za koncerte RKUD “Abrašević” zvana sala NOF-a u ulici Alekse Šantića. Pored koncerata održavane su i igranke na kojima su svirali Mehmed Voljevica – Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac, otac harmonikaša društva Mirsada Stupca – Mimija i Omer Potur.
Sjećam se jednog veoma uspjelog koncerta narodnih pjesama u kojem su nastupili stari mostarski opjevači: Fatima Hadrović – Čerkić zvana Fatka sa pjesmom “Lastavice lasto bog te ubio”, zatim Nezir Bukovac sa pjesmom “Bosno moja poharana”, Šefkija Šehović sa pjesmom “Emina” i “Oj kaduna, kono moja”, Avdo Ombasić zvani Šice i
Lutkica sa pjesmom “Tužno vjetri gorom viju, tugo golema” i pjesmom “ja posadih more višnju na jaliji” te prisjetih se i pjesme veoma dobrog pjevača Stjepana Rozića – Šćepe “Kolika je viš Travnika bojna” i Avde Ćumurije sa pjesmom “Znaš li draga onu šljivu ranku kad smo skupa bili na uranku”.
U jednoj takmičarskoj večeri mostarskih pjevača u sali “Abraševića” 1957.godine gosti su bili tada popularni pjevač (a član naše folklorne sekcije 1947. i 1948.godine) Himzo Polovina uz pratnju harmonikaša iz Sarajeva Selvera Pašića, zatim: Zaim Imamović, Safet Isović, Blaga Videc, Ljubo Lipovac, Mile Bogunović – Džo, Meho Puzić i brat mu Bahria, Izeta Selimović zvana Beba, Zora Dubljević, Ljubica Drakulić, Himzo Polovina, Nada Mamula, Radmila Jagodić, a u koncertima su sudjelovali i Rejhan Demirdžić kao Husametin – beg i Aleksandar Micić kao Fistik, te komičarka iz Radio Zagreba Nela Eržišnik kao Marica Hrdalo itd.

1957-1992.

Za svoj plodan dugogodišnji stvaralački rad Društvo je dobilo veliki broj priznanja i nagrada. Evo, hronološki datih najznačajnijih:

— Nagrada Komiteta za kulturu i umjetnost Vlade FNRJ (1949.)
— Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem (1967.)
— Nagrada „14. februar“ SO Mostar (1967.)
— „Zlatni kesten“ — I nagrada na Međunarodnom festivalu folklora u Nici (1968.)
— Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima (1976.)
— Plaketa SO SUBNOR-a Jugoslavije (1976.)
— Zlatna značka sa poveljom RK SSRN BiH (1976.)
— Statua „Đuro Đaković“ RV SS BiH (1976.)
— „Zlatno kolo“ — Republička KPZ SRBiH (1976.)
— Plaketa OV SS Mostar (1985.)
— Plaketa VVA (1985.)

PRVO TITOVO ODLIKOVANJE: Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem

VISOKO PRIZNANJE ZA POLA VIJEKA POSTOJANJA: Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima

MJEŠOVITI HOR
Aktivnosti na oživljavanju Mješovitog hora započete su 1981. godine. Nakon duže stagnacije u radu Društva izabrana je nova uprava: za predsjednika Maksimilijan Grubelić, a za sekretara Milivoje Mrkić. Postavljen je ambiciozan program rada sa fokusom na formiranje hora. Iako su raniji pokušaji bili neuspješni, ovaj put je Milivoje Mrkić sistematskim radom okupio grupu entuzijasta koji su položili audiciju, te je kao Gradski mješoviti hor RKUD „Abrašević“ započeo rad u oktobru 1981. Prvi dirigent bio je Frano Krasovac.
Tokom godina kroz hor je prošlo više od 100 članova, dok je stalnu jezgru činilo 40–45 pjevača. Hor je bio prostor intenzivnog druženja, zajedničkog rada i ličnih veza, uz česta putovanja i nastupe koji su predstavljali vrhunce aktivnosti.
Kasnija stagnacija u Društvu i političko-društvene promjene dovele su do slabljenja rada i gašenja hora. Ratna dešavanja uzrokovala su i gubitak većine dokumentacije. Rekonstrukcija aktivnosti zasniva se djelimično na privatnim arhivama i sjećanjima, uz mogućnost nepotpunosti podataka. Cilj je očuvanje činjenice postojanja i uloge hora u kulturnom životu Mostara. Hor je učestvovao u gotovo svim značajnim manifestacijama u gradu.
Članovi hora:
Vesna Ćubela, Jasna Ćubela, Alma Fazil, Jesenka Šipilović-Sliško, Vahida Grcić, Milena Nikolić, Olga Bukvić, Mirjana Mrdaković-Jović, Nataša Ostojić, Jovanka Trifković, Emilija Garmaz, Nevena Erceg, Nela Raspudić, Branka Savić, Višnja Kahvova, Sanja Džinović, Zlata Brbor, Imrana Kojić, Ihvana Kojić, Lejla Šišić, Amira Burić, Gordana Juričić, Stanka Jarak, Jasna Rizov, Jasminka Salić, Željka Šimunović, Elvira Bošnjak, Zdravka Ramljak, Tanja Korjenić, Dubravka Soldo, Vilma Buhovac, Sadeta Šljivic, Angela Glibić, Agneza Drežnjak, Vesna Grbešić, Zaklina Papoja, Sanja Dikanović, Snježana Vučić, Mileva Samardžić, Sanja Horvat, Ankica Herceg, Lidija Čavar, Vesna Novaković, Jasna Sretenović, Amra Veljan, Vesna Novo, Sanda Markić, Umica Trbonja, Maida Hodžić, Fatima Raguž, Luka Buljan, Nikica Hrkać, Josip Vlaho.
Serdarević, Mario Vrančić, Hatidža Jakirović, Jasna Tomljenović, Dunja Seferović, Gordana Ćorić, Mara Popara, Helena Miljko, Rada Radancević, Amira Balić, Sanja Korjenić, Dragana Sekulić, Stela Papa, Ajnija Sela Mahinić, Sanda Martić, Dženan Ćupina, Milan Nikolić, Dimitra Rizov-Mitke, Arman Kulukčija, Faik Osmanović, Ljubo Kačić, Ismet Šemrd, Mithat Divaz, Ivo Vojinović, Roland Štucin, Mario Arapović, Anđelko Ćvoro, Ivica Lavrić, Nikola Jurković, Vojimir Vilenica, Miroslav Jović, Zdravko Puvača, Miro Raguž, Amir Ćurić, Nenad Mededović, Marko Arapović, Salko Burić, Saša Mrdaković, Mirzo Cumurija, Davor Zovko, Zoran Jovanović i dr.
Prvi nastup Hora bio je 24.11.1981. godine u sklopu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine u sali Doma JNA u Mostaru, a sljedeći 20.12.1981. godine na centralnoj proslavi 40 godina postojanja Armije.
U 1982-oj godini od desetak nastupa treba spomenuti:
– Koncert Simfonijskog orkestra Mostar uz sudjelovanje Mješovitog hora „Abrašević“. Solista je bio Miroslav Čangalović, a dirigent Oskar Danon.
– Koncert Mješovitog hora i Simfonijskog orkestra u Nišu. Solistica je bila Dubravka Zubović, a dirigent Boris Papandopulo.
– Koncert Mješovitog hora i Simfonijskog orkestra u Mostaru. Solista Sokrat Kajević, a dirigent Boris Papandopulo.
– Svečana akademija u povodu 40 godina AFŽ Jugoslavije. Solistica Gertruda Munitić, dirigent Miroslav Homen.
– Učešće Hora na manifestacijama „HERCEGOVINA PJEVА“ i „ŠANTIĆEVE VEČERI POEZIJE“.
U 1983. godini bilježimo:
– Mješoviti hor zajedno sa Simfonijskim orkestrom sudjeluje na svečanom koncertu povodom Dana oslobođenja Mostara. Solisti su Sokrat Kajević i Z. Hunjak, a dirigent Miroslav Homen.
– Na Trinaestom festivalu horova Bosne i Hercegovine u Mostaru hor je za nagradu upućen na saveznu smotru horova u Negotin ispred Bosne i Hercegovine.
– Hor je uz Simfonijski orkestar Mostar i Amatersko pozorište „Abrašević“ pripremio i uspješno izveo scensko-muzički kolaž „SLOBODA JE IZ HUMKI IZRASLA“ autora Milivoja Mrkića. Izvedba je upriličena u jami Rudnika mrkog uglja u Mostaru na dubini 150 metara. Dirigent je bio Pavle Medaković.
Amateri „Abraševića“ u jami Rudnika mrkog uglja na dubini od 150 metara. Direktor Rudnika i član Uprave „Abraševića“ Ivan Ico Šunjić pozdravlja prisutne i izvođače programa.
U 1984.godini Mješoviti hor je bio izuzetno angažovan. U veoma bogatoj sezoni najznačajniji nastupi su:
Gostovanje u Zadru gdje su održana dva koncerta. Jedan za građanstvo, a drugi u firmi “DONAT” koja je bila pokrovitelj gostovanja,
Koncert u Mostaru povodom završetka sezone,
Sudjelovanje na Susretima amatera “Abrašević” u Valjevu,
Učešće na proslavi 40 godina slobode,
Koncert sa Simfonijskim orkestrom Mostar i solistima Sarajevske opere.
U 1985.godini Hor je zabilježio dvanaest nastupa. Izdvajamo:
Izvedbu oratorija “VJEČNI CVJETOVI SLOBODE”, autor teksta Milivoje Mrkić. Solisti Beogradske opere: D. Nikolić, sopran, N. Mitić, bariton. Dirigent Pavle Medaković.
Koncert u Sarajevu na Štrosmajerovom trgu, ispred Katedrale.
Nastup na festivalu horova BiH u Prijedoru,
Sudjelovanje ženskog dijela hora sa zborom Vojne gimnazije “Maršal Tito” iz Mostara u izvođenju oratorija “SLOBODO, IME TI JE TITO”,
Svečani koncert povodom završetka sezone. Na koncertu je gostovao Kamerni ansambl Muzičke škole I i II stupnja u Mostaru.
Godina 1986, također bilježi 12 koncerata. Između ostalog izdvajamo:
Koncert sa Simfonijskim orkestrom Mostar sa solisticom Amilom Tafro. Dirigent je bio Julio Marić.
Zajednički koncert Mješovitog hora, Folklornog ansambla i Narodnog orkestra Društva “Abrašević” u povodu obilježavanja 100 godina vinarstva u Hercegovini,
Ponovni nastup ženskog dijela Hora sa horom pitomaca Vojne gimnazije “Maršal Tito” na takmičenju u Titogradu ( I nagrada ),
Mješoviti hor sa Simfonijskim orkestrom na akademiji upriličenoj u čast obilježavanja 60 GODINA POSTOJANJA RKUD ABRAŠEVIĆ MOSTAR. Izveden je “ŠANTIĆEV NOKTURNO” koji je specijalno za ovaj jubilej napisao kompozitor Vuk Kulenović. Solist je F. Uglješa, dirigent M. Homen.
Iz 1987.godine vrijedi istaknuti:
Sudjelovanje Hora u sklopu proslave obilježavanja
100 godina učiteljstva
100 godina rođenja Gojka Vukovića
50 godina dolaska druga Tita na čelo KPJ
Dana Ujedinjenih nacija
Zajednički nastup sa Folklornim ansamblom i pitomcima Vojne gimnazije “Maršal Tito” u Rajlovcu kod Sarajeva.
U 1988. i 1989-oj godini evidentira se pad aktivnosti Hora.
U 1990-oj godini Mješoviti hor “Abrašević” je dobitnik PRVE NAGRADE NA SMOTRI HOROVA MOSTARA. Iste godine u XI i XII mjesecu Mješoviti hor je učestvovao u predstavi “LULU” Narodnog pozorišta u Mostaru.
Poslije toga Mješoviti hor prestaje sa aktivnostima.
Mostar, 20., 21. i 22. maj 1983.god.
TRINAESTI FESTIVAL HOROVA BIH
REPERTOAR
Mješoviti hor se u svekolikom djelovanju mogao pohvaliti bogatstvom i raznovrsnošću repertoara, te izvedbom na zavidnoj razini. Izvodi djela klasične muzike (duhovne i svjetovne), kako stranih tako i domaćih autora. Pjesme rodoljubive tematike, ali one najvrijednije bile su nezamjenjiv / dežurni program svih važnijih manifestacija u gradu.
Njegujući zanimanje za vokalnu i vokalno-instrumentalnu muziku, Hor je svojim djelovanjem doprinosio izgrađivanju muzičke kulture svoje sredine.
Uvrstivši u svoj program vrijedna ostvarenja horske literature Mješoviti hor “Abrašević” doseže zavidan nivo reproduktivnog umijeća. U bosansko-hercegovačkim okvirima Hor je rangiran u samom vrhu.
Navodimo ponešto iz repertoara:
BEETHOVEN: Oda radosti
P. CERTON: La, la, la je ne l’ ose dire
O. DI LASO: 2 Villanelle
J. GALLUS: Ecce, quomodo moritur
MOZART: Ave verum corpus
ČAJKOVSKI: Napolitanska pjesma
BRAHMS: San
CRNAČKE DUHOVNE: Blow Gabriel, Linger a while, Nobody Knows
MUSORGSKI: Boris Godunov (hor iz opere)
VERDI: Nabucco (hor iz opere)
J. GOTOVAC: Ero s onoga svijeta (hor iz opere)
MOKRANJAC: VI, VII i X rukovet
K. BARANOVIĆ: Šume, šume
MOKRANJAC: Njest svjat
LISINSKI: Oj talasi
J. GOTOVAC: Omili mi u selu divojka
O more duboko
Marjane, Marjane
Jadovanka za teletom
Nove brazde
ŽGANEC: Hrvatske pučke popevke iz Međimurja
BERDOVIĆ: Lindo
ŠANTIĆ: Tamburice
SLAVENSKI: Rugalica
S. ANĐELIĆ: Moto “Abraševića”
TAJČEVIĆ:
Sadila Timka bosilok
Magdo, Magdo mori
Viknala jana
V. PALJETAK: Fala
R. GOBEC: Pesem o svobodi
O. DANON: Uz Maršala Tita
B. GAJIĆ: Titovo ime
R. KOSIĆ: U Titovom zavičaju
B. KARAKAŠ: Pod stijegom crvenim
N. HERCIGONJA: Titovo ime ko’ sloboda zrači
R. PETROVIĆ: Bilećanka
FIO: Marš XXIX divizije
DIRIGENTI
Prvi dirigent od formiranja Hora u oktobru 1981. godine bio je FRANO KRASOVAC iz Dubrovnika, tadašnji dirigent Simfonijskog orkestra u Mostaru. U 1983. godini Horom je dirigovao MIROSLAV HOMEN, dirigent Sarajevske opere. Zatim je u 1984. i 1985-oj godini dirigent bio PAVLE MEDAKOVIĆ, Beograd, tada također dirigent Simfonijskog orkestra u Mostaru. Od 1986. do 1988. godine maestro MIROSLAV HOMEN bio je angažovan da kao stalni dirigent bude na raspolaganju Horu.
Gostujući dirigenti su bili: BORIS PAPANDOPULO, OSKAR DANON i JULIO MARIĆ. Stalni korepetitor Hora i povremeni dirigent u periodu od 1981. do 1989. godine bila je prof. VESNA ĆUBELA.
I na kraju još jednom da istaknemo, glavni pokretač u osnivanju i radu Mješovitog hora, bio je gosp. MILIVOJE MRKIĆ, čovjek koji je svoj entuzijazam i stvaralački potencijal posvetio ne samo djelovanju hora već uopće amaterizmu u gradu.
Vesna Ćubela

Prisjećam se i naslova nekih koncerata za 40.godišnjicu postojanja RKUD “Abrašević”. Velika revija pjevača narodnih pjesama 17.jula 1966.godine, kada su pred prepunim stadionom Kantarevac nastupili eminentni pjevači, zatim koncerta pod nazivom “Teče pjesma kao Radobolja” 14.novembra 1969.godine u sali Doma kulture na Rondou. To su bili susreti tri generacije pjevača Mostara. Pa nekoliko koncerata pod nazivom “Niz narodnih bisera”, “Sevdahom kroz Bosnu i Hercegovinu”. Tamburaški orkestar je imao svoje numere u Narodnom pozorištu u Mostaru, u komadu Svetozara Ćorovića “Zulumćar”, a Ismet Ćumurija je 29.11.1969.godine nastupio i kao svirač i kao pjevač mostarskih sevdalinki. “Zulumćar” je izveden 28.02.1953.godine sa pjevačima Šefkijom Šehovićem i Nezirom Bukovcem, dok su svirači bili: Mehmed Voljevica – Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac i M.Drenić. U “Zulumćaru” su 29.11.1969.godine kao svirači nastupili: Mirza Alagić, Ismet Ćumurija, Vahid Husković, brat Vahidov Adil Husković, Besim Jusić, te glumci Narodnog pozorišta statisti svirači Vlado Milosavljević i Selimir Simić. Ulogu Selim-bega (“Zulumćar”) igrao je Vaso Zorkić.
Iz “Abraševićeve” radionice talenta potekli su pjevači: Himzo Polovina, Mehmed Zekić – Meho, Ekrem Duvnjak, Himzo Donko, Mate Bulić, Edin Pandur, Rasema Habul, Ismet Ćumurija, Ibrahim Puce i drugi.
Ovi pjevači snimaju za muzičke arhive RTV Sarajeva, RTV Zagreba, RTV Beograda i drugih lokalnih stanica Bosne i Hercegovine.
Za Radio Beograd je pjevala i članica dramske sekcije “Abrašević” Azra Čemalović. U Beogradskom Savezu kompozitora Jugoslavije su kao kompozitori – pjevači Fadil Karić (profesionalni pjevač), Ismet Ćumurija i Spasoje Berak – Spaso. Ilijaz Delić – Mostarac također je postao profesionalni pjevač. Rasim Pandur je također odabrao životni put profesionalnog pjevača i živi u Beogradu i u Aranđelovcu. Asim Brkan također snima za RTV Sarajevo i RTV Beograd, a danas radi kao urednik zabavno-muzičkog programa u Radio Tuzli.
Iz narodnog orkestra RKUD “Abrašević” su potekli i izvrsni instrumentalisti: Spasoje Berak – Spaso, tamburaš i klarinetista, i Nedeljko Kovačević (violinista) danas profesionalni muzičar, a bio je član Narodnog orkestra RTV Sarajevo 70-ih godina. Valja spomenuti i naše narodne pjevače Mihovila Boškovića – Miju i Adila Huskovića – Seju, kao i Asima Brkana i Asima Dumpora koji su nastupali na Festivalu mladih “Studentsko ljeto” u Maglaju i osvajali visoka mjesta. Na Festivalu narodne muzike “Ilidža 1971.” nastupio je i Mehmed Zekić – Meho.
Na nekoliko Festivala Ilidža nastupio je Himzo Polovina, a na jednom poslijeratnom festivalu Ilidža nastupio je i Asim Brkan (iza rata 1992–1995.godine). Na Festivalu narodnih pjesama “Lukavac” i “Bihać” iza rata 1992-1995.godine nastupio je Ibrahim Puce (mislim da je i u ratnim uslovima na festivalu “Lukavac” nastupio i osvojio jednu nagradu). Mustafa Šantić kao harmonikaš i kompozitor nastupa na Festivalu u Bihaću.
Elvedin Balažić – Titi ovih dana napravio je svoje prve snimke za muzički arhiv RTV PBS u Sarajevu, a arhivirao je svoje snimke za RTV Mostar kao solista narodnih pjesama i kao harmonikaš.
Na mnogim koncertima su nastupali: harmonikaši iz Sarajeva Selver Pašić, Mustafa Krilić, Milorad Todorović i mali narodni orkestar poznatih harmonikaša braće Petković Jovice i Ratka. U ovom orkestru su svirali još Drago Trkulja, nekad vođa Tamburaškog orkestra RTV Sarajevo i kao gitarista pjevač Nedžad Imamović, sin poznatog barda naše narodne pjesme Zaima Imamovića. Kao violinista je nastupao i Branko Petković.
Kao gosti Abraševića su bili i profesionalni mostarski pjevači Fadil Karić i Ilijas Delić, koji je i danas iako u poodmaklim godinama života i dalje aktivan kao vrstan pjevač. Brat Ilijasa Delića, Tahir pokazao se u svome radu kao solidan pjevač, tekstopisac i kompozitor muzike na svoje tekstove. Njegovi tekstovi su na nosačima zvuka, a našli su se i na bosanskohercegovačkim festivalima narodne muzike Lukavac i Bihać. Njegove pjesme pjevaju mnogi današnji pjevači. Nakon rata 1992–1995.godine izdao je knjigu pjesama pod nazivom “Pjesme istine”. Iz tamburaškog orkestra RKUD “Abrašević” potekao je i ansambl “Mostarski behari”. U ratu 1992.godine radi pri “Preporodu” u Mostaru. Rukovodilac ovog ansambla je bio primš i basprimš Zlatko Rezagić, a solista ansambla pjevač i basprimš Suad Golić, također član Abraševića. Ovaj ansambl je uspješno muzicirao i imao je mnogo zapaženih nastupa.
Tamburaški orkestar RKUD “Abrašević” je imao vrsnoga primša i basprimša Besima Jusića. Sead Trnovac, učenik harmonikaške škole “Abrašević”, zatim solista na harmonici, stručni rukovodilac Narodnog orkestra, kompozitor, završeni muzičar Niže i Srednje muzičke škole u Mostaru, tokom rata 1992–1995.godine odlazi u Beč (Austrija) i tamo je danas nastavnik za harmoniku. Mnogi članovi su nakon rata raseljeni po svijetu. Esad Salihović primš i basprimš kao borac Armije BiH gubi život u ratu 4.avgusta 1992.godine u borbama za oslobođenje Sarajeva. Sahranjen je u Hrasnici. Asim Dumpor – naš pjevač u ratu našao se u dalekoj Americi i u žudnji za svojom rajom i Mostarom tamo i umire. Jasna Bostandžić – Kapić – folklorista i pjevač, jedne noći je odvedena sa svojim mužem i pretpostavlja se da su ubijeni od strane pripadnika HVO-a. Mehmed Muhameda Ćumurija, pjevač, je početkom rata 1992.godine zaklan od strane četnika u porodičnoj kući u Mostaru.
Kao kompozitori narodnih pjesama iz RKUD “Abrašević” istakli su se: Spasoje Berak, Ismet Ćumurija, Mehmed Zekić – Meho, Ivica Bernadić, Nijaz Zekić (brat mladog Mehe Zekića), Edin Pandur, Sead Trnovac, Fadil Karić, Rasema Habul, Asim Brkan i drugi.
Slobodan Krnjević – Kiki i Mustafa Šantić su harmonikaši i kompozitori, a Mustafa Šantić je i odličan pjevač.
Povremeno je za “Abrašević” nastupao i naš rado viđen gost poznati harmonikaš (na dugmetari) Mustafa Karalija. Bio je slijep, ali veliki harmonikaš.
Preko kulturnog podijuma RKUD “Abrašević” prodefilovalo je bezbroj talenata i kulturnih poslenika što Mostara, Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.
Veoma važno mjesto u “Abraševiću” zauzimala je folklorna sekcija koja je uvijek bila atraktivna za publiku. U početku je sekcija njegovala folklor iz Hercegovine, najčešće sa originalnim nošnjama. Kasnije je repertoar igara proširen igrama iz Bosne, Srbije, Makedonije, Posavine, Banata, Vranja, Slovenije, Slavonije, Crne Gore, Dalmacije.
Folklorna sekcija uz narodni i tamburaški orkestar i narodne pjevače je gostovala u mnogim gradovima širom zemlje, poslije i u više evropskih zemalja. Često ih traže svuda, jer je kvalitet muziciranja i etno-folka izvedba ovoga ansambla mnogima poznata. Slijedila su gostovanja duž Azurne obale pa dva puta do Nice (Francuska), pa Njemačka, Italija (više puta), Austrija, Češka, Poljska, Bugarska, Mađarska.
Prvo gostovanje bilo je u Francuskoj, tu u Mlinu prijateljstva (Moulin Amitié) bilo je sastajalište mladih iz cijeloga svijeta u mjestu Cheniers, oblast La Creuse od 10 augusta 1964.godine, a gostovanje je trajalo 22 dana. Sjećam se mnogih nastupa, pa ću da izdvojim bar neke. Naš ansambl je 23. 24. i 25 maja 1975.godine sudjelovao na III saboru kulturnog stvaralaštva radnika Jugoslavije u Kosovskoj Mitrovici. Sjećam se i članova koji su gostovali, a to su: vođa puta predsjednik Društva Benedikt Vučković – Benka, koreograf folklornog ansambla Kemal Dedović – Kema, članovi folklora Goran Juričić, Dragan Hadžajlić, Ante Mandić, Jozo Bazina, Ivica Babić, Ibrica Ćatić, Srećko Ovčina, Mario Đorđevski, Dragan Jevrić, Stanko Mikulić, Mirsad Omanić, Zdravko Bencun, Zdravko Tokić, Ivica Kovač, Umica Trbonja, Zehra Šišić, Nihada Bišanović, Indira Medić, Mladenka Čolović, Dajana Bojanić, Mirsada Spahić, Olivera Dogo, Suphija Šišić, Stanka Boras, Nermina Gubelić, Hatidža Nikšić, Senada Salčin, Dajana Sarić.
Narodni i tamburaški orkestar: Sead Trnovac – harmonika, Siniša Petković – harmonika, Suad Ćustović – harmonika, Nedeljko Kovačević (Nedo) – violina, Rezagić Zlatko – prim, Radić Marijan – basprim, Pejanović Branko – basprim, Kohnić Kemal – bugarija I i gitara, Alagić Mirzo – bugarija II, Pejanović Dragan (brat Brankov) – gitara, Ismet Ćumurija – berde.
Vokalni solisti narodnih pjesama: Habul Rasema, Zdravka Spajić, Branka Trifković, Senad Čatović, a kao pjevači nastupali su Ismet Ćumurija i Umica Trbonja.
Narodni orkestar i tamburaši dobijaju tih dana svoje jednobrazne kostime koji se sastoje od vezenog crvenog jeleka, bijele košulje, tamnih pantalona i šarenog crvenog pojasa.
Ansambl iz Mostara nastupa na mnogim susretima “Abraševića” u Šapcu, Valjevu i Beogradu na Košutnjaku pred oko 80.000 posjetilaca za praznik rada 1.Maj. Slijedila su mnoga gostovanja u Sarajevu, Tuzli, Šibeniku, Zadru, Splitu itd. Pomagali smo koncerte KUD-ova “Jedinstvo” iz Blagaja pa KUD iz Bijelog Polja, kod Mostara, te KUD iz Šuice kod Duvna, KUD “Mladost” iz Pologa. Sarađivali smo sa društvima iz Mostara: KUD “Vladimir Nazor” iz Preduzeća “Soko”, sa Studentskim društvom “Džemal Bijedić”, “Tekstilcem” iz Vrapčića. Sudjelovali smo na mnogim humanitarnim koncertima: davani su koncerti i u Rudniku mrkog uglja u Mostaru u samoj jami.
Istaknut ću neke od naših voditelja koncerata: Alija Ćišić, Dunja Bašić, Nuridžihan Kezman – Nurdžo, Mustafa Voljevica – Ico, Nijaz Hodžić, Ismet Ćumurija, Gojko Barbarić. Koncerti su rađeni scenski i režijski od strane članova društva amaterski, a u tome poslu su se isticali: Kemal Dedović, Ismet Ćumurija, Sejo Ćišić, Srebren Dizdar i drugi.
Iz ansambla su izrasli vrsni stručni rukovodioci: Kemal Dedović, Hatidža Husković – Šoše, Goran Juričić, Štefica Jovan – Horvat, koja postaje prvakinja Profesionalnog ansambla narodnih pjesama i igara “Kolo” iz Beograda.
Koreografi folklornog ansambla bili su Lidija Griner, Dorotea Zimolo, Eduard Venijer, Zdravko Hamović, Kemal Dedović, te spoljni koreografi Vido Bagur, Milivoje Đurović i Mitko Aleksovski i drugi.
Širok je repertoar folklornog ansambla: Hercegovačko kolo, Splet srpskih kola, Hrvatski svatovac, Srbijanski šesterac, Šopska trojka, Sitnica uz kukuruze, Djevojačko kolo, Bosansko kolo, Kolo ciganske omladine, Hrvatski ples, Čačak kolo, Vranjsko kolo, splet hrvatskih igara, Jelke Tamičarke, Žikino kolo, Bunjevačko kolo (ovo je bio repertoar od 1926 – 1956. godine) poslije slijedi Svatovac, Poskočica iz opere “Morana”, kompozitora Jakova Gotovca “Ero s onoga svijeta”, Licitarsko srce, Komična igra na roglju, Njeme igre iz Glamoča, Makedonska ora (žetvarka), Lindo iz Neum Kleka, Igre iz Trebinjske šume, igre iz zapadne Hercegovine, Posavski ples, Mostarske muslimanske svadbene igre, Mostarske svatovske igre, Starogradske igre iz Mostara, Igre iz Šumadije, Gorenjski plesovi (igre iz Slovenije), Igre iz Rugova sa svadbenom igrom “Šota”, Igre iz Vranja – Vranjska svita.
Starogradske igre iz Splita i okoline, Igre iz Kreševa, Ciganski potpuri – Igre mađarskih Cigana sa Montijevim Čardašom, Čoček iz pozorišnog komada “Koštana”, Maestralna izvedba koreografa Kemala Dedovića mađarskog plesa – Čardaš br.5 u G-molu Johanesa Bramsa sa svojim igračicama Ankicom Mitrović i Šteficom Jovan. Nekada su koncerti završavani sa Brankovim kolom u izvedbi folklornog ansambla. Teško se sjetiti svih naziva folk igara i naziva koncerata, te imena članova Društva koji su tokom rada od 1926. do danas prošli kroz sekcije “Abraševića”. Tokom rata 1992–1995.godine mnogo arhivske građe je uništena. Amateri su ostali bez svojih prostorija koje su totalno devastirane. Članovi folklora bili su: Potur Sabina, Bukovac Zemira, Kovačević Mira, Skuhan Sena, Arapović Ljiljana, Spahić Sena, Milović Perka, Biljana Andelopović – Radiljević, Vehid Spahić, Ivelja Vera, Dulsa Trklja – Cvijetić, Dželilović Zehra, Lučić Mira, Vrgora Sadika, Hujdur Fahira, Ibrulj Mirsada, Munjarin Mitko, Ćumurija (Derviša) Muhamed – Hamo, Bukvić Slobodan – Bodo, Torlo Ahmet, Nedić Jovo, Inić Milan, Hodžić Nusret, Jelić Boriša, Himzo Polovina, Duvnjak Hamo, Nosović Milorad, Nosović Novica, Hebib Aljoša, Ćišić Omer, Pavićević Vukašin, Ilijevski Kočo, Silojević Ljubo, Kajgo Mišo, Ramiz Pandur, Mišić Ahmet, Faruk Behram, Diviš Milivoje – Braco, Šarić Sajba – udata Džačić, Zurovac Jelena, Ćehajić Mira, Gutić Sladana, Trtak Bisera, Šogorović Milan, Aco Grahovac, Safet Gogić, Vukićević Danilo – Dašo, Avdić Gara, Mirsad Zuljević, Saličin Pašana udata Kavazović, Azra Džinović, Neta Kelava, Mira Dakamović, Milena Savić udata Šunjić, i drugi.
Folklorni ansambl učestvuje sa jednim brojem članova pri realizaciji nekih komada u Narodnom pozorištu u Mostaru.
Stručni rukovodilac Kemal Dedović sa Ismetom Ćumurijom, te sa manjom grupom “Abraševićevih” entuzijasta pokreće pripreme oko održavanja Prvog festivala folklora Hercegovine 10. i 11. juna 1972.godine u Blagaju i Mostaru uz pomoć predsjednika društva “Jedinstvo” iz Blagaja Sulejmana Handžara.
Iz folklornog ansambla su i poznate ličnosti: Sead Đulić – umjetnički rukovodilac i direktor Mostarskog teatra mladih, Ranka Trifković udata Mutevelić – direktorica Pozorišta lutaka u Mostaru, Dušan Bajević – bivši fudbaler “Veleža” i državni reprezentativac, te legendarni košarkaš Dražen Dalipagić, Nenad Drače direktor Fonda PIO u Mostaru, i drugi.
Istaknut ću i nekoliko naziva koncerata Ansambla narodnih pjesama i igara RKUD “Abrašević” iz Mostara, a to su “Sablja momče, cvijet djevojče”, “Skoči momče u kolo djevojče”, “Veselje na sijelu”, “Tebi republiko”, “Mladi vam igraju”, “Kolo, kolo, naokolo”, “Pjesmom i igrom kroz Jugoslaviju”, “Biser grana igrom i pjesmom izatkan”, “Igra kolo, veselje se sprema”, “Jugoslavija igra i pjeva”, “Druže Tito mi ti se kunemo”, i mnogi drugi.
Ansambl je dobio i mnoga priznanja: Zlatni kesten – dodijeljen najboljem ansamblu folklora na Međunarodnom festivalu folklora u Ankoni 1968.godine; Prva nagrada na III međunarodnom festivalu folklora u Nici (Francuska) 1969.godine; Prva nagrada – saborska zastava i srebrni kondir – dodijeljen folklornom ansamblu, narodnom orkestru i pjevačima od SIZ-a kulture Kosovska Mitrovica 1976.godine na Saboru kulture radnika Jugoslavije; Priznanje festivalskog vijeća XII jugoslovenskog festivala djeteta u Šibeniku; Diploma Saveza amaterskih KUD BiH – VI festival folklora BiH Tuzla, septembar 1970.godine; Diploma ORA “Sava 68” – za postignute rezultate na akciji 1968.godine; Diploma folklornom ansamblu i recitatorima – X susreti “Abraševića” Jugoslavije, Valjevo 1976.godine; Diploma Kulturno-prosvjetne zajednice sreza Mostar – za učešće na Prvoj smotri narodnih igara i pjesama, Mostar juna 1964.godine; Diploma Valjevski susreti amatera Jugoslavije – novembar 1973.godine; Diploma – FIDOH Split – priznanje za saradnju u 1970.godini; Zahvalnica Saveza liječenih alkoholičara Mostar – dodijeljena za svestranu pomoć; Zahvalnica Saveza amaterskih društava BiH Sarajevo – dodijeljena za učešće na VIII…

1992-1996.

1996-2001.

Godine rada i ushićenja
Od 1926. godine kada su aktivisti u Međustrukovnom odboru sindikata radnika i namještenika grada Mostara osnovali Radničko kulturno-umjetničko društvo „Abrašević“, pa do početka Drugog svjetskog rata, te od 27. avgusta 1946. godine, kada je obnovljen rad Društva u novim vremenima i novim uslovima, pa sve do fašističke agresije na naš grad, 1992. — masovnost, umjetnički kvalitet i permanentna briga o aktivnostima mladih, bile su osnovne karakteristike kulturno-umjetničkog, vaspitnog i društvenog djelovanja „Abraševića“. Mada u svom imenu punih sedam decenija s ponosom nosi atribut „radničko“, Društvo je uvijek bilo izrazito otvorena sredina za slobodnu komunikaciju svega stvaralačkog i progresivnog, za sve socijalne strukture, tako da je u svojim redovima okupljalo zajedno radnike i intelektualce, radničku omladinu, đake, studente… Osnovni kriterij za članstvo i aktivnost je, pored afiniteta prema kulturno-umjetničkom amaterizmu, opredjeljenost prema zajedništvu, multikulturnom i multinacionalnom. Treba istaći da su ovdje uvijek bili zajedno i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi, i pripadnici drugih naroda. Amateri ovog Društva su uvijek bili, jednostavno samo „abraševićevci“. Za proteklih 70 godina postojanja i rada, može se, bez lažne skromnosti, dati visoka ocjena o radu RKUD „Abrašević“. Bezbroj puta je bio pravi reprezentant našeg grada širom bivše Jugoslavije, Francuske, Italije, Njemačke, Bugarske, Mađarske i Poljske. Do agresije, 3. aprila 1992. godine „Abrašević“ je okupljao oko 800 aktivnih članova, od čega je preko 95% mladih, te se zaista može sa zadovoljstvom konstatovati da su svi oblici aktivnosti i sve sekcije bile popunjene skoro isključivo mladim snagama.
Po ponovnom pokretanju rada godine 1946. Društvo je bilo smješteno u zgradi na Mejdan-u (Trg I. maja) u kojoj se nalazi Arhiv Hercegovine. Tu je „Abrašević“ funkcionisao do 1957. godine kada preseljava i nastavlja rad u prostorijama u ulici Alekse Šantića broj 25. Kompletan kompleks tog prostora sastajao se od tri zgrade i velikog dvorišta. Treba napomenuti da je dio tog prostora vlasništvo RKUD „Abrašević“, jer je Skupština opštine Mostar u sklopu proslave 50-godišnjice sva vlasnička prava prenijela na „Abrašević“, a vlasništvo nad svojom velikom salom Društvo je steklo fuzijom sa ZKUD „LJUBO BREŠAN“, 1957. godine.
Za svojih 70 godina postojanja Društvo je predstavljalo najznačajniji faktor masovne kulturno-umjetničke djelatnosti u našem gradu. Skoro sve profesionalne institucije kulture u gradu rođene su uz pomoć ili iz sekcija „Abraševića“. Decenijama je bio glavni animator zabavnog života mladih Mostaraca. „Abraševićeva“ dansing dvorana (do adaptacije i promjene namjene) bila je veoma popularno sastajalište mladih, preko čije pozornice su prodefilovala najpopularnija imena i grupe sa bivše jugoslovenske estradne scene.
Inače, najatraktivniji i najpoznatiji oblici aktivnosti u sklopu „Abraševića“ su: Amatersko pozorište sa svojom scenom mladih, Ansambl igara i pjesama sa grupama svih uzrasta, Mješoviti hor, Klub pisaca čije radove je Društvo štampalo u vlastitoj ediciji. Zatim i Duvački orkestar koji je bio popunjen kvalitetnim muzičarima. Nadaleko je bila poznata i priznata škola za harmoniku i gitaru koju je u jednoj školskoj godini kroz pet razreda učenja pohađalo oko 500 polaznika. Skoro svi izrasli harmonikaši i gitaristi u Mostaru su stručno obučeni u „Abraševiću“. Škola je predstavljala neiscrpan izvor kadrova za Narodni i Tamburaški orkestar koji su u BiH visoko kotirali svojim kvalitetom, mladošću i masovnošću. Zatim, atraktivna je bila i Sekcija interpretatora narodnih pjesama u čijim redovima su izrasla i popularna imena komercijalne estrade.
„Abrašević“ je uistinu društvo sa multinacionalnim i multikulturnim obilježjima sa visokim stepenom zajedništva. Sve oblike aktivnosti, kako već rekosmo, popunjavali su i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati i ostali narodi koji žive na mostarskim prostorima. Pored bezbroj takmičarskih nagrada na festivalima, pa i na evropskom nivou, „Abrašević“ je dobitnik svih priznanja i ordenja koje je ovakvo društvo moglo dobiti od grada Mostara, Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, što je laskava konstatacija za najveće, najmasovnije i najtrofejnije Društvo u Hercegovini.

PROGRAM AKTIVNOSTI
Predsjedništvo RKUD „Abrašević“, sa radnom zajednicom ima prioritetan zadatak da izvrši pripreme za revitalizaciju oblika aktivnosti Društva i nastavak njegovog privremeno prekinutog rada. Svakako, ovaj zadatak se odnosi na one oblike aktivnosti koji bi se u ovim vremenima i ovim uslovima mogli reaktivirati. Svima nam je jasno da je od ovakvog amaterskog giganta, opljačkanog i istjeranog iz vlastitih prostorija, sada veoma, veoma teško nešto više učiniti. Zadatak je nastojati za početak osposobiti njegovu dušu, njegovo bilo i održati višedecenijski radni kontinuitet i tradiciju. Doduše, u ratu „Abrašević“ nije prestao sa radom u svim oblicima aktivnosti. Činjenica je da su članovi Scene mladih Amaterskog pozorišta, odlukom Predsjedništva Društva, priključili se radu Ratnog teatra Prve mostarske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. To je znak da se „Abrašević“ i ovog puta odmah opredijelio za cjelovitu, nezavisnu i zajedničku domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Najvažniji zadatak je pokušati sakupiti nešto od ogromne imovine Društva, za koju se zna gdje se nalazi. Ponajprije treba poraditi na vraćanju velikog dijela fundusa narodnih nošnji koji se nalazi kod ansambla „KAMARAD“. Zatim, stolice iz velike sale i nešto drugog inventara kod hrvatskog lutkarskog kazališta, pa razglas i dio rasvjete kod Hrvatskog narodnog kazališta, pa jedan pianino u osnovnoj školi u Čerinu itd., itd.
Zatim, pokušati pronaći kakav-takav prostor za rad nekih sekcija koje bi se u ovom momentu mogle obnoviti. UJEDNO, OTVORITI PROCES POVRATKA U SVOJE PROSTORIJE U ULICI ALEKSE ŠANTIĆA.
Svakako se moraju pronaći i stručni ljudi za rad sa amaterima. Od 11 oblika aktivnosti koje je Društvo do sada imalo, a koji su i Statutom predviđeni nastojati putem javnog upisa i u saradnji sa školama popuniti početnim kadrom omladinski ansambl Amaterskog pozorišta, zatim dječije i omladinske grupe Ansambla igara i pjesama. Reaktivirati Klub pisaca i Sekciju likovnih stvaralaca.
Na kraju treba istaći da za rad onakvog Društva kao što je bio prijeratni RKUD „Abrašević“ u Mostaru, naš grad mora funkcionisati kao cjelina, a raseljeno stanovništvo mora biti na svojim ognjištima kako bi Društvo imalo veći potencijal za izbor u svoje oblike aktivnosti.
Radničko kulturno-umjetničko društvo
„ABRAŠEVIĆ“ – MOSTAR

Članovi i prijatelji Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Abrašević“ u Mostaru, u želji da održe kontinuitet rada ovog uzornog amaterskog kolektiva, osnovanog davne 1926. godine organizuju

KONFERENCIJU RKUD „ABRAŠEVIĆ“

u četvrtak, 23. juna 1994. godine u Narodnom pozorištu, Studio 64, sa početkom u 18 sati.

Bićemo sretni i veoma Vam zahvalni ako nam se pridružite i svojim prisustvom uveličate ovaj istorijski skup.

Radna grupa

List „SLOBODA“, 21.V–03.VI 1996.
prati revitalizaciju DRUŠTVA i piše:

Recitalom „Vječni cvetovi slobode“ u izvođenju članova AMATERSKOG POZORIŠTA „ABRAŠEVIĆ“ i Mostarskog teatra mladih, 23. juna je otpočela godišnja skupština RKUD „Abrašević“. Ovim datumom se „Abrašević“ oglasio u javnosti, nakon što su društvene prostorije u Šantićevoj ulici potpuno opljačkane i uzurpirane. Recital je izveden uz muzičku pratnju nastavnice Muzičke škole gospođe Alme Denjo. Solo nastup je imao magistar Muhamer Kolukčija – flauta, izvodeći Logarevu „Pastoralu“. Po prvi put od početka ratnih dejstava čuli smo tonove kompozicije jednog klasika. Upravnik RKUD „Abrašević“ gospodin Nurđo Kezman, govoreći o ovom uzornom kolektivu sa tradicijom dugom 68 godina, dao je presjek rada i postignutih uspjeha, naglašavajući da su u ratnom vihoru koji je u toku, dvojica njihovih kolega dali svoje živote, a to su Esad Salihović, član Narodnog orkestra i Almir Muratović, glumac Scene mladih, inače pripadnik Prve mostarske brigade. Prirodna smrt ih je odvojila od još dvojice članova veterana – Ejuba Fazlinovića, dugogodišnjeg i doživotnog predsjednika i Rajmonda Hapa, osnivača i rukovodioca poznate Škole za harmoniku i gitaru osnovane 1946. godine. Na putu za inostranstvo u Puli je nenadano umro neumorni domaćin „Abraševića“ Sulejman Sule Djelilović. O stanju u „Abraševiću“, za vrijeme ratnih dejstava, izvještaj je podnio Fadil Zagorčić.

PATKICA BLATKICA

Devetnaestog juna 1995. godine u podrumskim prostorijama izgorjele zgrade GP „Hercegovina“ mališani Cernice su vještom animacijom i jasnom dikcijom primorali čika Safeta Ćišića, Zlatka Serdarevića, Aliju Kebu, Jusu Nikšića i ostale prisutne da prezadovoljni viđenim teatarskim događajem iz dubine srca, ozarenih očiju čestitaju na kruni višemjesečnog truda i rada. Maštovito izvedena lutkarska predstava „PATKICA BLATKICA“ krenula je čista obraza među one kojima je namijenjena. Krenula je među djecu, najdivniju publiku, ali i nemilosrdnu kritiku. Međutim, predstava oduševljava jer omogućava djeci da u zanosu igre sa lutkama, u ovim opakim vremenima, složno poraze zlo i licemjerstvo, nepoštenje i gramzljivost svih lija koje su im otele smijeh, sreću, bezbrižno djetinjstvo.

Inače, „Patkica blatkica“, kao jedina lutkarska predstava na slobodnom teritoriju naše Republike u tom trenutku je značila revitalizaciju i nastavak rada najbrojnijeg, najtrofejnijeg, najmostarskijeg, naj… amaterskog kolektiva rođenog u srcima Mostaraca daleke 1926. godine. „Patkica blatkica“, družeći se neumorno sa djecom je, za sada najljepši poklon za sedamdeseti rođendan svome RKUD „Abrašević“.

Djeca su uspjela istjerati zloću i vratiti malu patkicu u svoju kućicu.

A VI ODRASLI, ŠTA JE SA VAMA?

Pa i „Abrašević“ je od zloće istjeran iz svoje kuće!!! Vratite ga ako za Pravdu znate, za Zahvalnost, za svoje Djetinjstvo, za Ljubav, vratite ga ako za Boga znate, da u svojoj kući radi i proslavlja rođendane. U njoj je od svoga tridesetog rođendana. Niko u ovome Gradu nije toliko zaslužio kao ON. ČINIO JE SAMO DOBRO.
POGOTOVO LJUDIMA MOSTARSKE NACIONALNOSTI…


2–12–1996
U posjeti
Broj 6/7 nov./dec. 1996.

RKUD „ABRAŠEVIĆ“
SLAVI 70 GODINA I POČINJE OD NULE

Generacijama Mostaraca „Abrašević“ je bio jedan od prvih susreta sa ozbiljnijom omladinom. Na dne sreće i bezbrižne dane, za kojima se već sa prvim borama i prvim sjedim u kosi tromo žalilo što tako naivno i nevino zauvijek prođe. Njihovi dječaci žive u svijetu elektronskih medija teško je objasniti sa kakvom se strašću šezdesetih godina išlo na „Abraševićeve“ igranke da bi se uživo vidjele čuvene električne gitare „Fenderice“ i čuli hitovi „Bitlsa“, „Rolingstonsa“ i „Brbodžisa“, ali i izvođenja sarajevskih grupa „Kodeksi“ i „Čičci“ itd. Ili kad se tražila karta više za „Didu“, „Zulumćara“, predstave „Abraševićevih“ dramskih amatera, u kojima je učestvovalo i po stotinu izvođača, glumaca, pjevača, svirača i igrača. Kroz Kemiće folklorne ansamble, Babine tamburaške orkestre i Hapove škole harmonike prošle su na stotine i stotine mladih Mostaraca. Nije ni čudo što je onda „Abrašević“ tako duboko urezan u život i sjećanja Mostaraca.

Posjetiti danas „Abrašević“ znači zakucati na vrata jedne prostorije 2×2 metra u Fejićevoj, gdje se privremeno smjestilo i Pozorište lutaka. I „Abrašević“ i Pozorište u „dva sa dva“. Tamo, međutim, poznato lice. Nurđo Kezman, čovjek koji je u „Abraševiću“ od malih nogu, koji je tamo bio i glumac, i voditelj, i sekretar, a najčešće „momak za sve“, danas je upravnik RKUD „Abrašević“.

– Trećeg aprila 92. kad je eksplodirala cisterna, radni proces u Abraševiću je bio u toku. Upravo tada je počinjala scena mladih koja je sa svojim projektom „Alisa“ trebala da ide na Festival dramskih amatera u Bugojno. U tom trenutku smo kapije zaključali, svi se razišli, pošto je rat krenuo, niko od članova više nije navraćao.

17.augusta 93. godine iz ruku Dragana Slezaka dobili smo fašistički akt kojim se zapovijedilo meni kao upravniku da predam objekte, inventar i dokumentaciju HKPD „Napredak“. Međutim, to je bio samo signal za opštu pljačku ogromne „Abraševićeve“ imovine. Dovoljno je reći da smo imali dva pijanina, pa ogroman fundus nošnji i ostalog. Tim postupkom HVO-a sve je razvučeno. Sad tamo nema baš ništa. Čak se uselilo Hrvatsko kazalište lutaka, kao oni hoće da tamo nešto prave.

Obzirom da se prostorije „Abraševića“ nalaze u tzv. Gradskom distriktu, Društvo je već pokrenulo sudski postupak za povrat prostorija, kao i pokradene imovine.

– Mi smo zvanični vlasnici toga prostora jer je 1949. godine Sindikat željezničara za svoje društvo RKUD „Ljubo Brešan“ pravio taj prostor, ali se 1957. godine „Abrašević“ fuzionisao sa „Brešanom“ i postao pravni nasljednik njegove imovine. Gornji kancelarijski prostor je opštinski, a sala, bašta i ostalo je naše, imamo papire…

Od nekadašnjeg „Abraševića“ ostala je samo pisaća mašina koju nam Nurđo pokazuje s neskrivenom tugom, ali i veliki broj entuzijasta koji bi željeli da Društvo vrate na put stare slave.

– U junu 94. napravili smo ponovo osnivačku skupštinu. Hoćemo da revitaliziramo društvo, a niti imamo kakvih prostora, niti kakvih uslova, niti je sačuvano bilo šta. Odlučili smo da zasad reaktiviramo samo amatersko pozorište. Naša scena mladih napravila je jednu lutkarsku predstavu, jer nam se činilo da djeci, neposredno iz rata, treba ponuditi nešto što bi ih vratilo u normalan dječiji svijet.

To je bila predstava „Patkica blatkica“ koju su djeca u ansamblu odigrali izvanredno. Odigrano je 19 predstava pred 2625 posjetilaca. I bilo bi ih još, da nam prostor Studija 64 u kome smo igrali nije zatvoren. Čekamo sada prostor Pozorišta lutaka koji će se, nakon adaptacije i iseljavanja privremenih korisnika, pustiti u funkciju krajem godine, da u njemu odigramo još tridesetak predstava „Patkice“.

Nurđo Kezman, koji je inače postavio „Patkicu“, kaže da im je velika želja da ovu predstavu pokažu i našoj djeci koja sada žive u inostranstvu, pa preko nas upućuje poziv klubovima Mostaraca da probaju tako nešto organizirati. Budući da je ovo godina 70-godišnjice „Abraševića“, to bi mogao biti lijep doprinos onih kojima je „Abrašević“ još na srcu. Jubilej najstarije kulturne institucije u Mostaru biće u decembru skromno obilježen, ali Nurđo još ne zna kako će to izgledati. Uostalom, ni šta će dalje biti sa „Abraševićem“.

– Ako je vjerovati našoj politici koja kaže da se teži multikulturnoj i multinacionalnoj državi, onda će „Abrašević“ imati smisla da postoji, ako bude ovako – po getima, onda nema svrhe ni da „Abrašević“ postoji – kaže Nurđo Kezman i kao da dodaje, da ga ne bismo pogrešno shvatili:
– Niko nas ne miluje, ne mazi, ali niko nam i ne smeta. Stenjemo, nemamo para, ali i drugi nisu u boljoj poziciji.

H. R.

MOSTAR
ponedjeljak 30. X – 12. XI 1995.
13 SLOBODA

PATKICA BLATKICA ZA SVU DJECU HERCEGOVINE

Skoro da nema mališana u gradu koji nije pogledao ovu predstavu. „Patkica Blatkica“, u organizaciji RKUD „Abrašević“ i Amaterskog pozorišta-scene mladih je postala kultni lutkarski spektakl na ovim prostorima, a između ostalih i jedina lutkarska predstava za djecu na slobodnim prostorima naše zemlje. Tekst izvedbe je sa češkog prevela Olga Poznatov, a cijelu predstavu je pripremio Nurđo Kezman. Od gospodina Kezmana smo saznali i ostale pojedinosti oko predstave.

RKUD „Abrašević“ je prije rata imao prostorije u Šantićevoj ulici, koji su danas u potpunosti uništeni. Tako je nekoliko entuzijasta, bivših članova ovog društva odlučilo revitalizirati rad u veoma skromnim uslovima. Nastojalo se da se sačuva bina i s osnovnim ciljem da se napravi nešto za djecu Mostara, odlučeno je da se napravi lutkarska predstava. Tako su pronađene lutke i organizovana oprema za pozorišni dekor.

Projekat je slikarski obradio prof. Jusa Nikšić, a za izradu dekora su zaslužni Branko Minić i Uzeir Muhović. Inače, učestvuju učenici Šeste osnovne škole u Mostaru. Tako „Patkicu Blatkicu“ glumi Sanel Čolić, Lija mudrolija je Nada Hodžić, Ježić Bodlježić je Adi Velagić, Maja Vejzović kao Jasmina i Goran Tiro kao Dječak iz publike. Cvjetovi su Inga Kotlo, Selma Čolić, Edo Kurt i Goran Zagorčić.

Osnovni cilj je bio da ratne generacije mališana ne ostanu na neki način sterilna za lutkarsku umjetnost. Prije rata je lutkarsko pozorište bilo jedno od poznatijih u državi, a i u Evropi. Tako da se pravljenjem predstave povrati nedostatak dvije velike pozorišne kuće.

Zanimljivo je da ni najmanji dio sredstava nisu dale opštinske strukture, kao ni EZ, kako bi mališanima u gradu bilo omogućeno da imaju makar ovu vrstu zabave. Od EZ je traženo da se kupe reflektori, ali još nije dobijen ni pismeni odgovor. Treba napomenuti da igranje ovih predstava u Studiju 64 stvara objektivne troškove koje ne bi mogli platiti ni publika ni „Abrašević“, ali se ovo društvo obraća vlasnicima privatnih preduzeća i radnji, kao i društvenim preduzećima, koji otkupljuju predstavu i onda se ulaznice distribuiraju besplatno mostarskim mališanima.

Velika želja je da sva djeca na slobodnom teritoriju Hercegovine, a i šire pogledaju ovu predstavu. Do sada je odigrano 9 predstava, uvijek pred punim gledalištem. Zbog malog kapaciteta, uvijek jedan dio mališana koji dođu da pogledaju „Patkicu Blatkicu“ ostanu vani. Nadamo se da će ova jedina čisto lutkarska predstava, koja igra na slobodnom prostoru Bosne i Hercegovine naići na otvorena vrata, te da će se omogućiti sredstva, kako bi najmlađi Mostarci imali razonodu u ovim, za njih posebno neugodnim vremenima.

Edina BEJTOVIĆ

DA SE ZNA I DA SE NE ZABORAVI…
(PONEŠTO IZ BOGATOG KALENDARA „ABRAŠEVIĆA“)
10.–19. juli 1947. – Sekcije RKUD „Abrašević“ priredili sedam priredbi na Omladinskoj pruzi Šamac–Sarajevo, IX sekcija (relacija Visoko–Zenica). Pri dolasku isti program izveden za građane Visokog, a u povratku za građane Zenice.
15.–19. august 1948. – Članovi RKUD „Abrašević“ gostovali graditeljima Autoputa „Bratstvo i jedinstvo“, III sekcija (relacija Šid–S. Mitrovica) i tom prilikom izveli pet programa.
juni 1948. – Počeo sa radom gitaro-mandolinski kurs sa 32 polaznika i kurs harmonikaša sa 34 omladinca-polaznika. To je preteča kasnije popularne Škole za harmoniku i gitaru. Stručni rukovodilac Rajmond Hap.
septembar 1948. – Počeo sa radom Duvački orkestar „Abrašević“, a prvi nastup bio 29. novembra 1948. godine na proslavi Dana Republike. Orkestar tada imao 22 muzičara, od kojih šesnaestorica bili radnici.
septembar 1948. – Sve sekcije „Abraševića“ imale nastup na „Razglasnoj stanici“ u Mostaru.
april 1972. – Na Festivalu amaterske drame BiH u Doboju, Dramska sekcija RKUD „Abrašević“ sa predstavom „Sumnjivo lice“, Branislava Nušića, u režiji Maše Topića, osvojila PRVU NAGRADU i stekla status amaterskog pozorišta.
maj 1972. – Na Četrnaestom festivalu amaterskih pozorišta BiH u Konjicu, Amatersko pozorište „Abrašević“ izvelo predstavu „Sumnjivo lice“ i osvojilo DRUGU NAGRADU i pravo da predstavlja Bosnu i Hercegovinu na saveznom Festivalu „Večeri bratstva“ u Prizrenu.
maj 1974. – Ansambl igara i pjesama „Abrašević“ u Sarajevu za Televiziju snimio jednosatnu emisiju.
maj 1976. – Na Festivalu amaterskih pozorišta u Srpcu, Amatersko pozorište sa predstavom „KOJOTI“, Ivana Studena, u režiji Maše Topića, osvaja PRVU NAGRADU i pravo učešća na Jugoslovenskom festivalu u Trebinju.
decembar 1986. – Na svečanoj akademiji povodom 60-godišnjice „Abraševića“, u sali „Abrašević“, Simfonijski orkestar Mostar premijerno izveo „Šantićev nokturno“, Vuka Kulenovića, posebno napisan za jubilej. Dirigovao Miroslav Homen.


NEKROLOG VELIKOM AMATERU
Sutina, 14. februar 1996.
FATIMA DŽINOVIĆ
1916 – 1996
Velika amaterska porodica „Abrašević“, koja je u ovom trenutku razasuta po cijelom svijetu i koja je naletom fašističkih hordi istjerana iz svojih prostorija, sa neizmjernom tugom oprašta se danas od vrijednog i savjesnog člana Društva – amatera koji je svu svoju ljubav i entuzijazam posvećivao radu i prosperitetu kompletnog „Abraševića“, a pogotovo amaterske pozorišne umjetnosti u našem gradu.
Glumica-amaterka Fatima Džinović, iz milja Teta Tima, otpočela je svoju glumačku karijeru slučajno, kad je ušla u mostarski „Abrašević“, gdje su je pozvali da igra u dramskoj sekciji. Debi je bio uspješan i zadovoljavajući. Probuđena ljubav, koja je negdje duboko tinjala u njenoj duši – ljubav prema dramskom amaterizmu – pomalo je počela da jača, pa da se onda razbukta u žarki plamen radosti pozornice. I, Teta Tima više nije silazila sa dasaka što život znače.
Preko 40 godina bila je rob jedne neodoljive strasti – glume. Bila je MAMA u komediji „Usamljen“, bila je izvrsna Hadži Zamfirova žena TASANA u „Zoni Zamfirovoj“, bila je uvjerljiva JANJA u Šantićevoj drami „Pod maglom“. Bila je i na suđenju američkom pilotu koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu. Njena kreacija svjedokinje na sudu, gospođice Adele Pudlaj, bankovne činovnice u predstavi „Oreole dajte ubicama“, bila je maestralna i redovno bi iznudila frenetičan aplauz uvijek punog gledališta. A ko se od pozorišnih zaljubljenika i danas ne sjeća čvrste, odlučne i impresivne Hasanagine majke u predstavi „Hasanaginica“. I tako dalje i tako dalje. Trebalo bi dugo nabrajati likove koje je Teta Tima igrala za tolike decenije stvaralačkog rada ispunjenog uspjesima. Ali ima jedan lik u antologijskoj predstavi mostarskog dramskog amaterizma koji će zajedno sa predstavom u cjelini ostati u trajnom sjećanju ljubitelja pozorišta u Mostaru. Briljantna ANDJA, žena grčkog kapetana i najbolja bosansko-hercegovačka predstava 1972. godine, Nušićevo „Sumnjivo lice“ bila je kruna „Abraševićevih“ amatera. Svojom nagradom za tu ulogu doprinijela je kompletnom uspjehu i prerastanju dramske sekcije „Abrašević“ u status amaterskog pozorišta, prvog u našem gradu.
Draga Teta Tima, posljednja si iz plejade starih velikana amaterske mostarske scene koja si do poznih godina svoga života aktivno radila na svom omiljenom zadatku i zanatu u „Abraševiću“. Za Tvoj veliki prilog kulturnom razvitku Mostara, društvena zajednica te odlikovala Ordenom zasluga za narod, a bosanskohercegovački amateri darovali su ti Zlatnu medalju za amaterski rad, a Tvoj „Abrašević“ Veliku zlatnu plaketu ustanovljenu u prilici proslave 50-godišnjice postojanja i rada Društva.
Draga Teta Tima, počivaj i odmori svoje brižne oči i umorno tijelo, a mi ćemo sa ljubavlju i ponosom spominjati Tvoje ime, a vječno se sjećati dragog lika.
Neizmjerna ti HVALA, Teta Tima i vječna ti slava!

2001-2003.

2003-2013.

2013-2026

Pojmovnik

Šestojanuarska diktatura

RKUD Proleter

Mjesni međustrukovni odbor

Komunistička partija Jugoslavije

Kosta Abrašević